Razgovor: Luči Vidanović – ”Gepetto” riječke kazališne scene

admin 14 years ago Naš kraj , Novosti

Matulji – Jak miris ljepila prvo je što osjetite kad usred bijela dana posjetite Gradsko kazalište lutaka u Rijeci. Slijedeći ga, završit ćete na drugom katu, u prostoriji od dvadesetak kvadrata u kojoj ”spava” nekoliko desetaka lutaka. Neki ”glumci” od drva, kartona ili stiropora odmaraju se nakon napornih probi i predstava, ostali strpljivo čekaju da dobiju svoje lice i da budu ”izmišljeni”.

Upravo za to zadužena je Luči Vidanović, nekadašnja Matuljka s dugogodišnjim ”posudbenim” stažem u Rijeci, koja je, putem svojih lutaka, već mnogim generacijama malih posjetitelja lutkarskog kazališta predstavila izgled brojnih dječjih bajki i drugih predstava.
– Završila sam srednju građevinsku školu, a ovim sam se poslom počela baviti sasvim slučajno. U kazalište sam stigla prije 15 godina. Tražili su me da napravim nekakve transparente. Međutim, kako je tu bio samo jedan majstor pozornice koji se spremao u penziju, a nisu imali nikoga u radioni, pitali su me ako bi htjela ostati raditi u kazalištu. S njime sam radila godinu dana, on je nakon toga otišao u mirovinu, a ja sam ostala do sada i ne namjeravam otići…

Kako izgleda taj proces rada na jednoj lutkarskoj predstavi?
– Na početku trebam sjesti s režiserom, da se dogovorim o tipu predstave i tipu lutaka koje će se u njoj korisititi. Ako sam ja scenograf i kreator lutaka, dakle kompletan autor, onda nakon tog razgovora sama radim skice i za scenografiju i lutke, i izrađujem sve to. U tih petnaestak godina napravila sam desetak svojih predstava, a inače autor scenografije donosi skice lutaka po kojima onda ja dalje radim. Kad dobijemo narudžbu, prvo se naprave tehničke skice, ovisno o vrsti lutaka – jesu li to marionete, ginjoli, javanke i ide se u izradu.

Što vas posebno privlači u procesu izrade lutaka?
– Zanimljiv je onaj početni dio – kad dobijete i pročitate tekst, pa zajedno s režiserom slažete u glavi predstavu, kako bi se to sve moglo izvsti, kao bi se lutke mogle animirati, kako bi cijela predstava mogla izgledati. Nakon toga kreće ova druga faza, više tehničke prirode – imate pet lutaka, svaka s dvije ruke, svaka ruka ima pet prstiju – i tu je malo više taj mehanički element izrade prisutan… A nakon toga opet je jedan veoma zanimljiv dio – kad ”oživljavate” lutku, oslikavate ju, dajete joj karakter.

Koliko traje izrada jedne predstave?
– Ovisi o tome koliko likova, odnosno lutaka ima u predstavi, te o tome o kakvim se lutkama radi. Recimo, za marionetu koja se radi od drva treba tjedan dana po lutki. Dok, recimo za ovog Petra Pana, koji je tip bunraku-lutke, dovoljno je do tri dana.

Kako ste napravili baš ovog Petra Pana?
– Njegova je glava od stiropora. Prvo treba izmodelirati stiropor, zatim se ona kašira s papirom. Ide pet do šest slojeva, to treba osušiti i ”ošmirglati”. Nakon toga idemo na konstrukciju tijela, treba ga obući, oslikati… Međutim, u tih tri dana, koliko treba da se ovakva lutka dovrši, ne radi se samo na njoj. Paralelno radimo i na deset lutaka – prvo glave, pa konstrukcije, pa oblačenje… Za jednu predstavu kao što je ”Petar Pan” treba oko dva mjeseca da se naprave lutke i scenografija.

Što se s tim lutkama događa kad se predstava prestane igrati?
– Zadržimo glavne likove. Pokušavamo sad napraviti arhivu lutaka i scenografije, ali problem nam je skladište u kojemu bismo to sve čuvali. Mi godišnje ”izbacimo” otprilike tri nova naslova, pa pomnožite sa petnaest godina… Ima toga brdo. Napravila sam preko stotinu lutaka u svom radnom vijeku.

Osjećate li se pomalo kao Gepetto u ovom poslu?
– Da, to je sličan osjećaj. Radim danima svoju lutku, a ona na kraju oživi na sceni.

Kakav odnos imate prema svojim lutkama?
– Najgore mi je kad se predstava rashoduje i moram se odreći ”svojih” lutaka. U svaku tu lutku utkano je puno truda i rada. Svaka od njih je unikat i umjetničko djelo. A kao što netko radi slike i kipove, ja radim lutke.

Kako vaša djeca gledaju na ovaj posao?
– Imam troje djece, oduševljeni su mojim poslom. Dok je moja najstarija kćer bila mlađa, znala je često biti samnom u radioni, i kroz mali prozorčić gledati glumce kako uvježbavaju predstavu. Znala je napamet čitav tekst, i onda bi često govorila: ”Mama, opat su pogriješili”. Vole uzeti lutku u ruke, animirati ju… Zanimljiv im je ovo posao.

Na kojoj sad predstavi radite?
– Sad renoviram ”Pinokia”, kao pravi Gepetto… To je bila moja prva predstava, koju vraćamo na repertoar nakon petnaest godina. Obnavljamo ju jer je to dobar naslov i kvalitetna predstava.

Kakav je osjećaj sresti se ponovo sa svojim prvim radovima?
– Očito mi je koliko sam napredovala od tada. Kad pogledam lutke, uhvatim se za glavu, pomislim: ”Pa kako sam to šivala”… Ali, dobro je – prvi puta sam tada sjela za mašinu, a izdržale su te lutke petnaest godina.

Razgovor je objavljen uz dozvolu “Tramontane” – lista matuljskog kraja

Davor Žic

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net