Božićna halucinacija Davora Žica: Puste želje

dmrazKristijan je pogledao na sat – još deset minuta do zatvaranja. Bio mu je već pun kurac – i lažne brade i obrva, i odvratnog poliesterskog crvenog odjela pod kojim se znonjo kao trkački konj nakon maratonske utrke, i jebene kapica čija je bijela kugla na završetku udarala u potiljak Kristijanove glave pri svakom njegovom pokretu, i dva jastuka kojima je napravio lažni trbuh, i kreštavih, slinavih i neodgojenih klinaca koje je slušao prošlih osam radnih sati. I činilo se kao da su svi išli baš k njemu, kao da je on jedini Djed Božićnjak u tom prekrcanom trgovačkom centru. Gledao je kako ostali nesretnici koji su Badnjak provodili glumeći debelog starca šeću, sjede, odmaraju se, odlaze na pauze, i gotovo čitavog dana ne rade praktički ništa, dok je on već zaradio opekline od trenja poliestera i kože na mjestu gdje su mu mala čudovišta sjedala na nogu.
– Sjeti se zašto ovo radiš, procijedio je kroz stisnute zube i preko volje se nasmiješio posljednjem mulcu koji je stajao u redu.
Naime, Kristijan nije u tom supermarketu svake godine u isto vrijeme sjedio zbog 15 kuna na sat, ili čudnih toplih osjećaja koji su nekim Djedicama strujili kroz tjelo kad bi osjetili dječju toplinu u svome krilu, već zato što je iskreno vjerovao u duh Božića. Bio je uvjeren da ima neku “kris-kringlovsku” crtu u sebi, da tih nekoliko dana koliko sjedi na drvenom postolju okružen hrpom odraslih ljudi koji su pili previše kave dok su bili djeca, pa sad moraju nositi zelena odjelca i glumiti “božićne elfove”, doista pomaže djeci koja iskreno vjeruju u to. Eto, samo danas jednom je dečku pomogao da nađe curu, drugog je izliječio od akni, trećemu je pružio utjehu i objasnio da razvod njegovih roditelja nije njegova krivica… Redala su se dobra djela, i Kristijan je malo-pomalo počeo vjerovati da ne postoji nešto što nije u stanju učiniti dok nosi crveni kostim i bijelu lažnu bradu…
– Reci djedici što želiš, nasmiješio se, iskreno oduševljen svojim mislima, posljednjem dječaku u redu, koji mu je upravo sjeo na opečenu nogu.
– Želim napokon živjeti u normalnom gradu – rekao je dječak.
– Nema problema – još se uvijek smijao Kristijan – Djedica danas može ispuniti svaku želju. A u kojem gradu živiš?
– U Opatiji…
– Ejebemusve – uzviknuo je ljutito Kristijan. Bio mu je pun kurac ovog posla, i kostima, i djece, i neostvarivih želja…

Similar articles

Tjedni retrovizor

7 months ago

Tjedni retrovizor

10 years ago

Tjedni retrovizor

8 years ago
error: Content is protected !!