Čudnovati svijet opatijskog zaleđa

Objavljeno 07.11.2009.

Čudnovati svijet opatijskog zaleđa (uz Zvoneću svojni Franje Matetića)

Čudnovati svijet opatijskog zaleđa (uz Zvoneću svojni Franje Matetića)

Za Liburnija.net piše: dr.sc. Amir Muzur

Mi Opatijci smo prilično egocentričan svijet. To je mana koju nasljeđujemo kao što drugi nasljeđuju neke bolesti. Već naši stari, upregnuti u kola habsburškog turizma u koji sami, bar kao korisnici, nisu mogli ni prismrdjeti, čitave su dane prali i krpali gospodske gaće, podsuknje i plahte, veslali i vozikali razne milostive amo-tamo Kvarnerom, ali su pred bilo kojim ne-Opatijcem napuhano i blazirano naglašavali svoj poseban status diktiran mjestom rođenja i življenja.

(Ovdje bi valjalo naglasiti da je već kategorija “Opatijac” vrlo upitna, budući da su je već u XVIII. stoljeću jednako tvorili Furlani, Hrvati, Vlasi, Albanci, Talijani, a o novijim imigrantima da ne govorimo.) Koliko je daleko mogao otići taj opatijski kampanilizam, govori i činjenica da su majke s Vrutki znale svoje novopečene snahe pozdraviti s “Ni ona domaća, ona je od Škrbić…” Tako se nekako rodila i dihotomija na Nas i Njih, Opatijce i “vanjšćake.” Ti vanjšćaki, s kojima su Opatijci kontaktirali isključivo kada bi im zatrebale sirovine i poljoprivredni i stočarski proizvodi, u opatijskoj su pučkoj tradiciji doživljavani kao niževrijedna bića s brda i dalekih šuma, ne pretjerano čista i intelektualno u svakom slučaju inferiorna. Vanjšćaki su tu sliku i sami podržavali, klanjajući se pred Opatijcima jednako kao što su se Opatijci klanjali pred svojim vrhunaravnim ka-und-ka gostima. Matujci, Rukavčani, Leprinčani, Kastafci, Munjci i Zvonećani slijevali su se desetljećima na opatijsku Piazzu vecchiu i trgove s tovarima voća, povrća, sira i mlijeka; Ćići su na Stendardu izvikivali “Karbuna, karbuna,” kao u Gervaisovoj pjesmi, a Istrani uz glavnu cestu nudili purane.

amir1

Još u vrijeme mojeg sretnog djetinjstva u osmoljetki, vanjšćaki, zvani još i “putnici,” budući da su, ovisni o odvajkada rijetkim autobusnim vezama, redovito kasnili na prve satove i bili puštani ranije kući, uživali su glas manje-više loših đaka. Vjerovali smo da ti veseli, duhoviti momci, hipertoničarski rumenih obraza i uvijek nekako nemirnog lutajućeg pogleda, šeretski vješto koriste svoj povlašteni status i svih vuku za nos, da se kasnije grohotom smiju na račun nas, koji ostajemo do kraja nastave zarobljeni u klupama kao galeoti, i da na nekoj mirisnoj ledini udaraju loptu. Osim poneke pseće dlake, košulje, hlače i puloveri “putnika,” kombinirani obično s čudnim osjećajem za boje, odavali su uvijek i one nama, gradskoj djeci, nedostupne mirise otvorenog ognjišta, staje ili šumskog bilja.

Tim vanjšćakima smo, ukratko, svi istodobno zaviđali i sažaljevali se nad njima, družili se s njima ali uvijek bili svjesni da pripadamo dvama astralno udaljenim svjetovima. Nastavak tog iskustva rezultirao je činjenicom da se većina nas još uvijek čudi kao Kristofor Kolumbo na spomen da iza naših leđa, na tom krasu, taj toliko različiti svijet ima, uz svoj mentalitet, i vlastitu mikrokulturu, dijalekt i povijest. Prvi su prednosti krasa i zaleđa otkrili etnolozi, otpisavši opatijski neoriginalni bastardni duh kao krajnje neinteresantan. Pokazalo se da zaleđe čuva stoljećima mnogo toga što je Opatija izgubila ili čak nije nikada ni imala: arhitekturu, običaje, izraze.

amir2

S takvim, dakle ipak već korigiranim idejama, po prvi puta sam se obreo na Zvonećoj relativno kasno. (Neka mi Zvonećani ne zamere, ma zaspraven njin je mesto zvan puta: čovek mora poć va Mune, Dane al Vodice da bi onuda pasal.) Jedna vrlo duhovita kolegica sa studija (koja je imala sve odlike starih “putnika” osim što je bila među najboljim i najinteligentnijim studentima) pripremila me je za put u tu njenu Zvoneću o kojoj nisam imao bogzna kakvu predodžbu. Činilo mi se kao da sam prevalio daleko veći put: dok je u Opatiji sipila kišica, u Zvoneći me dočekao sniježak. Ni traga morskih veduta, kao duboko u kontinentu (dakle, pejzaž u kojemu se primorci osjećaju nespretno kao Baudelaireov albatros na palubi). O stupu nad autobusnom stanicom klatio se pust, psi su lajali seoski uporno, a kada bi izletjeli pred mene, pokazali bi se daleko dobroćudnijima, gotovo nezainteresiranima. Brzo sam našao crkvu Sv. Antuna Opata i desno od glavnog oltara veliki kameni kip svetog Roka koji sam tražio, a godina uklesana na portalu (1856.) potvrđivala je da se radilo o epidemiji kolere. Da sam onda imao Matetićevu knjigu, stvar bi bila bolje potkrijepljena.

Da sam imao tu knjigu, možda bih u Zvoneći pogledom tražio župana Toneta Kinkelu, delegata na kastavskoj skupštini; Ivicu, koji se zagovorom kapelana školovao u Zagrebu; Katicu, koja je svakodnevno nosila mlijeko u Opatiju i konačno ondje našla posla, dok ju pod stare dane nije odnijela španjolka; Marizu, meštricu seoskog trača koja je rušila brakove; Jožeta, s avangardno pragmatičnim taktom za seksualni moral; Franeta, koji se dvaput otisnuo u Ameriku i napokon tamo ostavio kosti; Maricu, koja je šegrtovala kod šilice, i Pepića, kojega je umalo odnio rat, a u ženinom krevetu zamijenio Halubljan Lojzo; svi oni i još mnogi drugi bili bi mi već tada dobri, stari znanci, kao i zvonejska Antonja ili rituali prošnje i poroda.

amir3

Pritom, jednako koliko i sadržaj, fascinira lakoća i sama-po-sebi-razumljivost kojom Franjo Matetić priča o desetljećima nabijenim događajima (za koje onaj kroničar iz Andrićeve kasabe zacijelo ne bi smatrao da su dostojni bilježenja), spontanost koja sve ratove i pošasti pretvara u atmosferilije, i dijalozi koji izgledaju autentičnije od transkripata iz Mesićeva ureda. Da živimo u zahvalnijem svijetu, zidar Franjo Matetić postao bi poznat barem koliko carinik Henri Rousseau ili maloljetni delinkvent Muhamed Choukri.

Sagom o Kinkelovima Zvoneća je dobila ono što su svojim selima i gradovima svojedobno dali Thomas Mann, Gabriel Garcia Márquez ili Najib Mahfuz: kontinuitet, evoluciju, intimnost. Međutim, prije svega, Franjo Matetić nam je svima dao dobru lekciju, dokazavši da Zvoneća nemaju samo svoju dušu već i svoju vlastitu književnost, i to dobru književnost.

Oznake: , , , , , , , , , , , ,

Vrati se natrag »