Devet bisera opatijskih kruna: KESSELSTATT

...Opatijska Madonina je ustvari njegov nadgrobni spomenik...

...Opatijska Madonina je ustvari njegov nadgrobni spomenik...

Za Liburnija.net piše: Jan Bernd Urban
Da bi se od viteškog štitonoše stiglo do titule Reichsgrofa Njemačkog carstva potrebno je raspolagati zdravljem, hrabrošću, upornošću, imati kontrolu vlastitog razuma nad srcem, biti ambiciozan i uzeti si, za ostvarenje svojih ciljeva, dovoljno vremena.
Ambicije su svakako imali i preci Mulicha i Petera von Kesselstatt jer i njihova titula malih plemića iz 1297.g. s predikatom ″von″ nije pala s neba. Pa ipak ti naši Opatijci, von Kesselstatt, nikako nisu mogli dokumentirano dokazati da su bili, netko i nešto, i prije 1297. godine tako da je dimenzija povijesti te obitelji stara tek nešto više od 700 godina.
Do svog matičnog dvorca kako i pristoji ozbiljnim plemićima, stigli su kasniji grofovi Kesselstatt nadasve djelotvornom kombinacijom novaca, pametno sklopljenog braka i oštricom mača. Od davne 1438. godine do dana današnjeg obitelj neprekidno živi u dvorcu Föhren kod Triera, dakle pune 572 godine i kad su mi rekli da su nekako navikli tu stanovati povjerovao sam im od prve.
U obiteljskoj galeriji grofova Kesselstatt pojavljuju se opati Augustinskog reda, crkveni velikodostojnici poput arhiđakona ili predstojnika velebne prvostolnice u Trieru, opatice, predstojnice samostana, a bilo bi i biskupa da se 1822.g. Reichsgrof Edmund von Kesselstatt (1765. – 1840.) nije uspješno opirao Papinoj želji.
Grb obitelji Kesselstatt

Grb obitelji Kesselstatt

Nije obitelj Kesselstatt bila samo bogobojažljiva djeca. Bilo je u toj istoj obiteljskoj galeriji diplomata, savjetnika i tajnika najpovjerljivijih rangova, dovoljno za dvije diplomatske nogometne momčadi uz dvije rezerve na klupi svake od njih. Tko Bogu služi tumačenjem Svetog pisma, a vladarima savjetima, taj ne poseže za mačem.
Ipak i na bojnom polju su neki od pripadnika te obitelji pokazali da nisu zaboravili biti vojnicima. Povijest između ostalih posebno vrednuje hrabrost Johann Wilhelma von Kesselstatta koji je pod zapovjedništvom feldmaršala Eugena bio na čelu svoje regimente sudionikom velike pobjede nad Turcima 1697.g. kod Sente.
Usprkos nesumnjivim vojničkim kvalitetama Kesselstattovi su ipak davali prednost diplomaciji i vlastitom šarmu. Vjenčanje Johanna Eberharda von Kesselstatta i Antonette sestre Trierskog nadbiskupa i izbornog kneza von Orsbecka, bilo je nekako ostvarenje sna dvojica s početka priče. Nešto kasnije 1776. g. Ukazom cara Josipa II. stigla je i titula Reichsgrofova kao priznanje za sveukupni doprinos obitelji za dobrobit Carstva.
tekst_kessel
Ime Kesselstatt je ipak prije svega sinonim za vrhunska vina. ″I mi smo se bavili vinarstvom, kao i toliki drugi, samo što smo to eto radili nešto malo bolje od ostalih!″, rekao mi je prilikom našeg susreta Rudolf, grof Kesselstatt. Ovo ″nešto bolje″ tek je skromno tumačenje za činjenicu da su vina iz podruma obitelji grofova Kesselstatt mjerilo vrhunske kvalitete u svjetskim razmjerima.
Danas se obitelj Kesselstatt prvenstveno bavi iskorištavanjem šumskih bogatstava. Sladokuscima su paštete ili suhomesnati proizvodi od divljači sa zaštitnim znakom Kesselstattova crvenog zmaja odavno pojam kvalitete iako je to samo prerađeni višak od izlova divljači iz obiteljskih šuma.
Kad je naša Opatija u turističkom smislu bila tek novorođenče, njenu dernjavu kojom je željela skrenuti pažnju na sebe, čuli su i grofovi Kesselstatt. Nisu željeli biti samo njenim gostima, željeli su biti Opatijci. Uz ostalo, to podrazumijeva i odgovarajući smještaj.
Grof Eugen von Kesselstatt je isprva ušao u podstanarsku avanturu u vili Gruber (danas zgrada FINA-e). Dakako, da je to podstanarstvo bilo nešto drugačije nego u današnjih studenata, ali za ženu i četvero djece u tako maloj zgradi bilo je za grofa Eugena ipak previše, pa nije ni dočekao dovršetak svoje vile.
Kad je ta vila Kesselstatt (mnogim Opatijcima poznata kao vila Monti) bila konačno gotova, u nju se uselila grofica Ida i njeno četvero djece: sinovi Arthur, Eugen i Georg te kćerka Clementina. Arthur je jednog dana plaćajući danak neobuzdanoj mladosti nestao u valovima kad se prevrnula barka kojom je u društvu grofice i grofa Fries iskušavao snagu juga na Slatini.
Opatijska Madonina je ustvari njegov nadgrobni spomenik. Danas se obnovljena nalazi u vili Angiolini svjedočeći o postojanju neke druge Opatije. No, priča o njoj bila bi ujedno priča i o bivšoj gradskoj vlasti.
Kako to nije postavljeni mi zadatak, a raspoloživi prostor je osjetno kraći od kronike obitelji Kesselstatt, treba još istaknuti da je ista bez imalo ustezanja podnijela troškove restauracije njihove i naše Madonine.
Rudolf grof Kesselstatt je postao počasni građanin Opatije, 2007. godine, ali ne zbog financiranja obnavljanja Madonine već za zasluge koje su njegovi preci učinili našoj Opatiji. Kako pri njenim prvim turističkim koracima, tako i za zasluge te obitelji učinjene u našoj najnovijoj povijesti.
Oni nisu htjeli pričati o tome, a i tadašnja gradska vlast, koja je inicirala to zasluženo priznanje, inače poznata po svom ″dvosatnom radnom vremenu″, nije to željela politički eksploatirati. Zato kad naš počasni građanin, Reichsgraf Rudolf von Kesselstatt prima povremeno poštu od nekih članova sadašnje oporbe u odgovoru komentira: ”Gospodo: Pričati da se radi, a ne raditi je zločin; raditi, a ne pričati što i koliko se radi je skromnost; skromnost u politici je glupost! U mojoj obitelji skromni su bili u službi crkve, a političari i diplomate uvijek su znali pričati što su uradili za dobrobit naroda. To, a ne skromnost, nas je spasila i kad je moj predak Hugo Kasimir (1727. – 1796.) pred naletima Francuske revolucije zajedno sa svoje sedamnaestero djece ostao ne samo bez svih titula nego i gotovo bez čitave imovine”.
Eto, i autor ovih redaka je u druženju s grofovima ponešto naučio.
Jan Bernd Urban – vezane vijesti
Devet bisera opatijskih kruna
Devet bisera opatijskih kruna: HOYOS
Devet bisera opatijskih kruna: HENCKEL von DONNERSMARCK

error: Content is protected !!