Feljton: Vasanska – mića zemja za čuda judi

admin 9 years ago Kronika

O povijesti opatijskog naselja Vasanska u feljtonu koji će uskoro biti objavljen i kao knjiga piše dr. sc. Roberto Žigulić.

Karta priobalnega dela leprinašćine, ki je okol 1880. leta bil bez igdere ičega, bila j’ položena na pregovarački stol opatijske i leprinačke općini, i trebalo ju j’, kot va igre Monopoly, napunit z neatraktivnemi komunjskemi sadržaji ki su se nutili, a prvenstveno su bili vezani za proizvodnju energenat, va prven rede vodi, struji i plina. No prej njih su se tu, jušto na granice Vasanske i Bernardove, ma po sensega va Bernardovoj, na adrese Veprinac 95 i 97, 1885. leta pojavile štale z kranjskemi kravami keh je eksploatirala mljekarna Franca Mansera (Latteria Manser) z Appenzella va Švicarskoj, a va njijoj blizine bila j’ storena i praonica Južneg željeznic.

Prva se j’ iskala i rešavala voda, aš ako neki ima praonicu to znači da neč i z nečeren i pere. No pravi cilj Južneg željeznic i njihove kupnji izvora vodi Klarino na Punta Kolove, ni bila opskrba z vodun spomenute praonice, nego vopeljanja fine vode u Opatiju. Na adresu Veprinac 96, pumpne stanici na izvore vodi Klarino, Kotarsko poglavarstvo već 15. aprila 1884. leta šalje koncesijski ugovor, z čin se j’ trebal smanjit popis lokalneh starosjedilac ki na svojeh škinah nose vodu va Opatiju za se veći broj turist. I celi bi se taj prvi pravi posal zmej leprinačke općini i državnega poduzeća kot privatnega investitora, bil na opće zadovoljstvo rešil, da na snage ni bil Zakon od vod z 1870. leta. On je reguliral korišćenje vodi kot javnega dobra kade je va slučaje koncesije višak vodi moral bit pušćen na korišćenje drugen osoban, ili jih je rabilo z adekvatnen iznosom beči obeštetit. Kako se j’ daje dokazalo da je općinaru Antonu Koriću z Pojan kbr. 7, anke i vlasniku kući na adrese Veprinac 31, bil zaprečen pristup bivšoj općinskoj particele z vodom, a koncesionar ni otel da mu se neki pača va vrutak z čistun vodun i ne daj bože ča potruje, to su nekako na kraje bili prisiljeni nagodit se z Korićen i platit mu 1040 forinti.

Mogućnost davanja koncesiji na živu vodu za Opatiju imela j’ za leprinačku općinu dva jako pozitivna efekta od keh je prvi dobar inkas va općinskoj blagajne, a drugi razvoj svojga priobalnega dela, aš kuda j’ pasevala voda, moglo se j’ po erarskoj (državnoj) ceste Reka – Plomin, pušćat priključki za delat vile. Drugi bitan energent za Opatiju, čigova j’ proizvodnja anke bila smještena va objekte ki se je nalazil na leprinačken teritorije, bila j’ letrika. Kako j’ va Opatije bilo se više i više turističkeh objekti, 90 – teh se j’ let XIX. stoljeća pojavil problem premićega kapaciteta plinari ka j’ bila zadužena za osvjetljevat mesto, a bila j’ smještena na Slatine. Već su bila poznata iskustva nekeh gradi va Monarhije, pa su se opatijske gradske vlasti jako brzo odlučile za letrifikaciju mesta, za ča j’ bilo potreba zgradit letričnu centralu. Leta 1895. zibran je projekt bečkega arhitekta Ferdinanda Brodbecka pa je poduzeće Electrische Beleuchtung und Kraftübertragung Albert Jordan počelo delat elektranu.

Elektrana na ugljeve, z početno angažiranemi dvemi parnemi turbinami od po 88 kW storenemi va fabrike Prager Maschinenfabrik, bila j’ smještena na adrese Veprinac 122, a službeno je otprta va maje 1897. leta. Koncesiju za proizvodit letriku dobila j’ tvrtka Abbazianer Electricitätswerke J. N. Scanavi, va vlasništve baruni Nicolausa i Etienna Scanavija z Beča. Va sledećeh je leteh Lječilišno povjerenstvo (Cur – Commision) više puti iskalo postavjanje dodatnega letričnega osvjetjenja na dele puti po keh se kreću turisti. Prenosilo je i pritužbe lječilišneh gosti na nedovoljnu rasvjetu državne cesti od Slatine do hotela Hermitage pokle 11 ur večer, uz molbu da se nakon tega vremena, namesto polovice mićeh rasvetneh lampi pusti da gore se miće rasvetne lampe. Leta 1904. općinsko glavarstvo Leprinca, naručuje postavjanje trih rasvetneh tel, na poteze od vili Augusta do vili Speranza, a 1918. leta letrična centrala proizvodi okol 60.000 kWh letriki ka opskrbjuje 26 stupi z lučnemi lampami i 342 rasvetna tela va opatijskih hoteleh i vilah, anke i dodatnu lekriku za Miću letričnu željeznicu Matuji – Volosko – Opatija – Lovran.

Ono ča j’ danas va Opatije city bus, jušto to j’ nekada bilo to čudo nazvano Mića letrična železnica ale letrični tranvaj, a ko j’ va jednen svojen manjen dele pasevalo i od početka do kraja Vasanske. Njija glavna svrha j’ bila kvalitetneji transfer furešti od železničkega štacijona pul Matuj, kade su se skrcevali, do mesta boravišta va Liburnije, a počela se je delat va jenare 1904. leta kada j’ inženjer Hugo Rzeppa z Lobnitza počel trasirat kude će tramvaj pasevat od Matuj od Lovrana. C. kr. Ministarstvo za železnice je svojun odlukun broj 69952 od 15. marča 1907. leta dalo građevnu dozvolu za njiju gradnju pa j’ tramvaj va rekordno kratken vremene bil instaliran. Već 7. febrara 1908. leta obavjeno je tehničko – redarstveno razgledanje glede izkušanja električne željeznice.

Uz dobre stvari, Mića j’ letrična železnica prnesla z sobun i dosta problemi. Leta 1908. advokat Đuro Červar z sjedištem va Voloskem najlepše moli općinsko poglavarstvo da bi čim prije objavili te narod poučili o tome, da se ne smije ticati električne žice kad pade, visi ili se inače rastrga, jer je vrlo pogibeljno za život. On nadaje škužuje vlasnika Miće železnice da je to inače napisano na stupovima, ali za one, koji ne znadu čitati…. Vozit se z tramvajum je za domaći judi bilo preskupo pa je va marče 1910. leta Uprava letrične Miće železnice spustila ceni karat za domaće stanovništvo. Općinsko glavarstvo Leprinca je na to gledalo z odobravanjen, ale je i daje protestiralo protiv izdavanja isključivo njemačkih objava (cjenika) i iskaznica i za hrvatsko, autohtono stanovništvo, aš ovdašnje stanovništvo u svojoj ogromnoj većini ne razumije sadržaja…. Tramvaji su za to vreme bili dosta udobni za vozit se va njih, po zime su bili skroz zaprti a po lete otprti. Sako jutro su pejali školani, oni ki nisu šli po Baredah, va opatijske škole.

Magari je tramvaj, ča se tiče prometne situacije i mogućnosti da se dogode nekakove prometne nesreći, bil gotovo bezopasan i poznato j’ samo par manjeh nesreć da su se dogodile, z nepoznatega razloga talijanske su ga se vlasti odlučile rešit. Prvega aprila 1933. leta bila j’ njigova zadnja partenca nakon ke su težaki demontirali tračnice i letrični pali, ki su pokrcani na brod i z opatijskega porta partili za Siciliju, dok su sami vagoni otpravjeni za Ljubljanu.

Prvi dio feljtona pročitajte na ovom linku…

Roberto Žigulić

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net