FOTO 75. godišnjica najvećeg zločina Drugog svjetskog rata na Liburniji
Nakon četiri dana 28.4.1945. Opatija je oslobođena. Došla je toliko željena sloboda, ali za ljude koji su ubijeni u Ičićima 4 dana prekasno.
Opatija – Izaslanstvo Grada i UABA-e Opatija odalo počast stradalima povodom obilježavanja 75. godišnjice stradanja u jami Ičići. Ove godine značajna je obljetnica, uslijed mjera sprečavanja širenja zaraze COVID – 19, obilježena skromno, uz sve mjere i preporuke Stožera civilne zaštite.
Danas je navršeno 75 godina od stravičnog događaja protiv nedužnih i nevinih civila koji su mučki ubijeni u Ičićima i potom bačeni u krašku jamu. Stradalo ih je njih 37.
Te noći, 24.4.1945. kada su se jedinice 4. armije prebacivale iz Belog sa otoka Cresa na kopno, da bi krenule u završno oslobađanje ovih naših krajeva i cijele zemlje, u riječkom zatvoru „Via Roma“ bilo je živo: osjećalo se da se bliži dolazak dugo iščekivane slobode. Žamor nabijen nadanjima naglo je prekinut tutnjem njemačke čizme i iznenadnim upadom njemačkog glasnika. Izvikana su 37 imena i 37 uznika izdvojeno je i odvedeno u nepoznato. Nisu znali kuda ih vode, ali sigurno su prepoznali zavojite ceste koje su vodile prema kući, njihovom rodnom kraju. Možda se pojavio i tračak nade…
Dovezli su ih u Ičiće. Tada su u Ičićima bile smještene njemačka pomorska komanda i Ortskommandatur (Komanda mjesta). Stanovnike Ičića taj su dan ujutro uznemirile dvije eksplozije, jedna nešto prije pet, druga nešto poslije šest sati . Nakon svake se pojavio dim na mjestu gdje se nalazi kraška jama. Nitko nije znao što se dogodilo, jer je do šest sati bio „policijski sat“ (zabrana kretanja). U neposrednoj blizini jame tada nije bilo kuća, izuzev jedne nasuprot same jame: restauracija Jurjović Punta Kolova. Njezinom je vlasniku bilo naređeno da zatvori sve prozore i da nitko ne izlazi iz kuće. Njih 37 izbacili su bili iz kamiona, mlade, stare, bolesne, muškarce, žene. Možda su njihove očajničke misli bile upućene za trenutak želji da će ih pustiti svojim kućama ali kada su vidjeli puške uperene u njih bilo im je jasno da je njihovim životima došao kraj. Počeli su ih tući, gaziti, vrijeđati, omalovažavati i divljački ih tjerati u mračni uski tunel. Čuo se vrisak od boli, tekla je i krv. Noć je prikrivala zločince koji su iskaljivali svoj bijes na nedužnim ljudima zbog svoje nemoći i izgubljenog rata. Među žrtvama je bilo i ranjenih, ali još živih. U jamu se ulazilo kroz uski tunel, a nakon 20 metara dolazilo se do bezdana dubokog oko 30 metara. Žrtve bi došavši do kraja tunela padale u neograđeni otvor bezdana. Bilo nemoćne zbog već zadobivenih rana, bilo potisnute nadolazećima koje su krvnici naguravali. Kada su ih sve pobacali unutra, da prikriju svoje zlodjele ubacili su i bombe. Tako su se osigurali da su svi pobijeni.
Nastao je muk i grobna tišina.
Ti jadni, nedužni ljudi u zadnjim trenucima svog života vidjeli su slike svojih najmilijih s kojima su se opraštali i s tugom i suzama otišli su u vječni počinak. Svi njihovi snovi o životu, slobodi, ljubavi, djeci, sreći u jednom trenutku su nestali. Svi su oni bili stanovnici šireg liburnijsko-primorskog kraja. Civili, većinom rodoljubi i antifašisti. Nakon četiri dana 28.4.1945. Opatija je oslobođena. Došla je toliko željena sloboda, ali za ljude koji su ubijeni u Ičićima 4 dana prekasno.
O događaju se doznalo tek nekoliko dana poslije oslobođenja, početkom svibnja 1945. godine. Naime, u predjelu oko jame, ubrzo nakon tragičnog događaja, počeo se osjećati neugodan zadah od raspadajućih tijela, o čemu su obaviještene lokalne vlasti . Istraživanjem je ustanovljeno da zadah dolazi s morske strane, ispod obalnog puta, gdje se nalazi podzemni izlaz iz jame na more. Pozvani su vatrogasci koji su s morske strane ušli u jamu, tamo otkrili leševe ubijenih i započeli s njihovim višednevnim izvlačenjem i identificiranjem. Nijemci očito nisu znali da jama ima izlaz na more.
Iznenađenju, nevjerici i tuzi vatrogasaca nije bilo kraja kada su vidjeli na što su naišli. Iz jame su snagom vode izbačena tijela bačenih i mučki ubijenih ljudi. Vatrogasci su pokupili tijela i dijelove tijela te odnijeli ih na identifikaciju. Od svih žrtava samo 19 ih se moglo identificirati jer ostali se nisu mogli prepoznati. Identificirani su Dubrović Mirko, Gržinić Janko, Kalčić Ferdinand, Kovačić Božo, Kinkela Tomo, Kovačić Ivan Božidar, Maganja Ivan Šimun, Matković Cvetan, Matković Ivan, Osojnak Vinko,Peršić Feliks, Počkaj Franjo, Rakić Smiljana, Rukavina Ante, Rundić Bartola Stanko, Šandaj Emil, Šešić Milan, Šimac Mihe Stjepan i Špirin Vasilije. Žrtve, ukupno 37 osoba, bili su partizanski borci i rukovodioci, članovi narodnooslobodilačkih odbora , kuriri, partijski i skojevski aktivisti , simpatizeri i aktivni pomagači Narodnooslobodilačkog pokreta . Bili su rodom s područja Hrvatskog primorja – od Karlobaga do Mošćeničke Drage – a neki i iz inozemstva.
Oni su u različito vrijeme, na raznim mjestima i pod različitim okolnostima, zbog svog antifašizma i rodoljublja pali u ruke okupatora, koji ih je nakon zatočenja u riječkom zatvoru okrutno likvidirao i bacio u jamu. Nakon vađenja posmrtnih ostataka iz jame i identifikacije žrtava, koje je trajalo pet dana, svi su bili sahranjeni na groblju u Voloskom, a nakon par dana ekshumirani i potom sahranjeni u mjestima prebivališta. U prvom naletu je bilo identificirano samo 12 žrtava, a naknadno još sedam; njihova su imena danas upisana na spomeniku.
Kako bi njihova žrtva ostala u spomen budućim pokoljenjima, sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, Opatija je podignula spomenik. A Spomen park „Jama Ičići“ uređen je 2013. godine na inicijativu UABA Grada Opatije. Danas kada prolazite svakodnevno pored ovog spomenika, koji je podignut nevinim žrtvama fašističkog terora zastanite, prisjetite se velikih žrtava koje su naši pranonići, nonići, pranone i nonice podnijeli da bi mi danas mogli uživati u svoj ljepoti života i slobode. [Oleg Mandić]
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net