FOTO: Bilo jednom na Tošini… pogled unatrag

quorum_smVrijeme radnje: početak 90-ih. Mjesto radnje: Opatija, Tošina.
Dok smo se ko mulci s Tošine igrali rata subotom navečer i spuštali niz našu tošinsku (op.a. Niz Tošinu, na Volosko, na Lungo Mare), često smo sretali nekakve teturave ljude koji su npr. bezuspješno pokušavali otključati svoj bijeli golf jedinicu ili se derali i pjevali nekakve pjesme koje nitko nikada nije čuo. Auti su bili parkirani praktički od Peze do Preluka.
untitled21
Uz cestu, uz baje, ma na svim mogućim mjestima. Krcaona. Rekli su nam da se dole (mali Quorum) sakuplja ”sumnjiva ekipa koja svašta radi”. Bojali smo se tog mjesta. Nitko nikada od nas mulaca nije bio u Quorumu. Od tamo su izlazili tipovi u kožnim jaknama ili crnim kaputima i djevojke koje su izgledale vrlo atraktivno za naše oči. Naše igralište (i ono šljunkasto do njega) je bilo krcato automobila već od 20h. Neki put zbog njih nismo mogli igrat “10-9” navečer. Taj Quorum je zbilja bio na zlom glasu. Poznate su one priče o racijama koje su tamo bile, nije bila niti novost čuti da su nekog priveli, da je bila barufa…
Onda se Quorum zatvorio, ili nije često radio (tko će ga znati), a mi smo se ko mulci penjali po stepenicama do njega i svako-toliko “provalili” u njega. Bili smo dovoljno mali da uđemo kroz nekakvu ogradu ili šmugnemo uz vrata. To je mjesto tada bilo poprilično zapušteno. Bojali smo se da ne stanemo na kakve sumnjive predmete ili da neće odnekuda doletjeti kakav mrgud da nas potjera.
Naravno, ničega nije bilo. Zapravo, tražili smo vodu. Igrali smo na igralištu nogomet i tražili smo vodu poslije utakmice. Ta me scena sada neodoljivo podsjeća na moj najomiljeniji film tada – “Goonies”. Ono, došli smo na ukleto mjesto. Brzo nađi vodu ili brišemo ća dok nas Sloth ne nađe.

...ekipa iz '91...

...ekipa iz '91...


Kasnije se Quorum opet otvorio, a sada smo bili dovoljno stari da tamo i izađemo van. Bili smo daleko najmlađi. Moji prvi dojmovi o Quorumu su bili vrlo podijeljeni. Nikada mi nije bio jasan taj fenomen Quoruma da ima ogroman broj posjetitelja koji nisu iz Opatije. Kao da ih je netko na ulazu pitao: Od kud si? – Iz Viškova. – Ok. Ajd ti možeš uć. Isto tako stalna ekipa u Quorumu je bila vidno sastavljena od art ekipe, glazbenika, likovnjaka, književnika, ali i lokalnih igrača koji su se tamo ugnijezdili.
...neke stvari ostaju iste...

...neke stvari ostaju iste...


Zajednički nazivnik cijele, Quorum, priče je – glazba. Ne toliko ljudi, koliko – glazba. To je bilo i ostalo mjesto kvalitetne glazbe, a društvanca su se sama zabavljala.
Za usporedbu sa Hobbitonom (koji je bio više za divljanje i totalni raspašoj) Quorum je uvijek bio mjesto za kvalitetno popričat uz neku cugu. Dakle, po publici, Quorum nikako i nikada nije bio naklonjen tinejdžerima ili mlađariji nego većinom 30+ što nama kada smo počeli tamo izlaziti nije naročito smetalo, ali je razlika što se tada imalo gdje izaći stoga su ljudi imali za birati. Quorum se onda opet zatvorio, da bi evo sada konačno opet zaživio.
Quorum onda, a i danas, doživljavamo kao “izlazak na Tošinu”. Taj pojam se razlikuje od pojma “izlazak na Volosko” sa tzv. “nulom” i oštarijama jer je to bilo nešto potpuno drugačije. Razlikuje se i od pojmova “izlazak na Preluk” jer je to uvijek imalo prizvuk Rijeke i ta mjesta su bila opet nešto drugo. “Izlazak na mul” sa svojim diskačima je bio opet nešto drugo. “Izlazak u centar” bi možda podrazumijevao “Madonnu” ili “sedamdes-duju”, ali to je opet stvar za sebe. Uglavnom, ljudi razlikuju pojmove mjesta zato što određena mjesta predstavljaju određeni ugled, a prirodno je da se ljudi sa dragim im prostorom -poistovjećuju.
Kao dio identiteta Tošine, Voloskog i konačno Opatije, Quorum se vratio kao klub koji je dokaz nepobjedivosti kvalitetne muzike, ali i ljudi koji ga čine. Možda smiješno i glupo zvuči, ali otvaranje Quoruma je većina doživjela kao svojevrsnu pobjedu. Čega? Odgovor ovisi od osobe do osobe.
...misija...

...misija...


Meni je osobno to pobjeda razuma. Jer ma koliko god se narodnjačkih klubova otvorilo, i ma koliko god se kila šminke bacilo da prekriju ljudsku glupost, i ma koliko god se para nakralo na ljudskom jadu, uvijek će ostati ljudi koji će prepoznati da se zarada na ljudskoj gluposti u konačnici ne isplati.
Barem ne dok ne dobiju djecu i vide gdje im odrastaju njihovi mali konzumenti.
...originalni potpis pod slikom sve govori...

...originalni potpis pod slikom sve govori...


quorum1_sm
quorum2_sm
...intervju s Tončijem Rukavinom...

...intervju s Tončijem Rukavinom...


Scan cijelog intervjua objavljenog u Ri Telefaxu 1991. godine

Scan cijelog intervjua objavljenog u Ri Telefaxu 1991. godine


Mali ‘z Tošine
FOTO: Ri Telefax (svibanj 1991. – scan)

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net