[FOTO] Padobranac Goran Ratkajac u Poreču gradi prvi hrvatski avion, a želio bi skočiti na Sjeverni pol!

„Nakon 3 mjeseca edukacije, po povratku iz Kanade, stigao nam je i paket s materijalom, te smo započeli s gradnjom aviona za vlastite potrebe. Projekt je dobio potporu Grada Opatije i Primorsko-goranske županije. Sad čekamo da nam dobavljači isporuče diesel motor, elisu i instrumente.“

Rijeka – Od svoje 42 godine, čak 25 je u padobranstvu,  izveo je 4.990 skokova, već dvadesetak godina nastavnik je padobranstva, obučio je 100-njak mladih padobranaca za izvođenje samostalnih skokova, izbornik je hrvatske reprezentacije u padobranstvu već drugi mandat, inženjer je strojarstva, Rijeka je njegov grad… Sve su to „crtice“ iz života predsjednika Društva padobranaca Cumulus, Gorana Ratkajca, ali ona najzanimljivija je – Goran gradi avion?! Kaže – počeli su ga raditi „ zbog nedostatka aviona na našem području“.

Drugi ljudi izrađuju makete, a vi u Poreču izrađujete manji sportski avion, s kolegama padobrancima. Neobičan hobi. Kako se to izradi avion, koliko to traje, od kojih materijala, lete li…? U kojoj je fazi Ševa, kako mu je radno ime?

– Da, maketarstvo i modelarstvo su jako lijep hobiji i sport, s jednom grupom prijatelja odlučio sam se na putovanje u Kanadu i na edukaciju o gradnji aviona. Krajem 2019. godine, nas 5 članova kluba otišlo je u graditeljski centar blizu Vancouvera u Kanadi i naučilo osnove gradnje aluminijskog zrakoplova. Nakon 3 mjeseca edukacije, po povratku iz Kanade, stigao nam je i paket s materijalom te smo započeli s gradnjom aviona za vlastite potrebe. Projekt je dobio potporu Grada Opatije i Primorsko-goranske županije. Avion koji gradimo sad je u fazi čekanja da dobavljači isporuče diesel motor, elisu i instrumente (avioniku). Moramo neke detalje završiti kad stigne motor, kao na primjer poklopac motora, usisnike, interijer, sjedišta, kontrolnu tablu. A za sve to, kao što rekoh, čekamo motor, koji će mnogo toga definirati.

Najčešće nas promatrate iz ptičje perspektive. Što to vidite iz visina, da im se uvijek vraćate? Zašto uopće skokovi?

– Pa iskreno, moji skokovi su uglavnom „radni“. Ili sam u funkciji vođe padobranaca u zrakoplovu ili u funkciji nastavnika ili u funkciji tandem instruktora. Tada se „bavim“ nadzorom drugih padobranaca, njihove opreme, opažanjima o vjetru, oblacima, eventualnim drugim zrakoplovima u zraku itd. Kad skačem sportske skokove na cilj, fokusiram se na padobrance ispred sebe i u konačnici – fokus je na žutoj točki od 2 cm. Tu, na žalost, nema „vremena“ za razgledavanje i uživanje u prekrasnom pogledu, već je naglasak na kvaliteti izvedbe skoka i na sigurnosti letenja radi drugih skakača koji su istovremeno u zraku. Ponekad imam priliku za opuštanje i razgledavanje krajolika u daljinama. S obzirom na to da najčešće skačemo u Poreču, ponekad, kad je dobra vidljivost, pogled seže do Julijskih Alpa, do Dolomita, Venecije, Ravenne, Dugog otoka, Raba, Paga, Velebita, Snježnika itd.. To stvarno znaju biti veličanstveni prizori u kojima se prostim okom nazire zakrivljenost zemlje.

Što to čovjek osjeća dok je u zraku, na što mislite gore?

– Uglavnom se priprema na skok, vrti film u glavi, vizualizira ono što se planira napraviti, ponavlja prinudne postupke, ali ujedno i uživa u pogledu i pozitivnom adrenalinu koji ga drži budnim i spremnim na skok. Ja mislim na druge padobrance, pogotovo ove s najmanjim stažem, ponavljam im najvažnije upute, govorim im opažanja o vjetru, ponavljam im zadatke koje očekujem od njih da naprave itd.

Koliko je zahtjevno pripremiti padobran, složiti ga? To svatko za sebe radi? Nama laicima je to pomalo zastrašujuće.

– Slaganje padobrana je delikatan posao, postoje generalna pravila, primjerice da polja kupole budu poravnata i da konopci budu zategnuti, no razni proizvođači propisuju ili bolje rečeno preporučuju načine slaganja padobrana, a padobranci se u principu nakon skoka, posvete slaganju padobrana i u tom vremenu analiziraju svoj prethodni skok i pripremaju se za sljedeći skok. Iskusniji padobranci padobran pakiraju „automatski“, ponavljaju isti proces pakiranja padobrana i ne eksperimentiraju.

Bili ste inicijator Padobranske turneje Hrvatskom & Skydive Photo Contesta? To je zapravo sjajna turistička promidžba. Imate li podršku u tome?

– Da, imali smo podršku Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo, taj projekt je zbog COVID-a sad u smanjenom obujmu. No, vjerujemo kako ćemo ga ponovno pokrenuti u punoj svojoj snazi i obići cijelu državu, a možda i regiju skokovima od aerodroma do aerodroma. Ovim projektom pokazujemo ljepotu naše zemlje, predstavljamo atraktivne turističke lokacije, promoviramo sport i turizam.

Zanimljivo je da ste skakali i na padobranskoj Čoji, skakali ste u sridu. Što je to, možete čitateljima pojasniti?

– Alkarski padobranski kup sastoji se, kao i pravo konjičko alkarsko natjecanje, od tri „trke“ – Bara, Čoja i Alka, to su tri natjecanja, pravila su ista, pogoditi u strogi centar – nosi najbolje bodove, pogoci u neposrednoj blizini mete nešto manje bodova, a bodovi pola metra od cilja ne nose bodove. Svakog dana ovog Sinjskog natjecanja imamo pobjednike, a konačnom pobjedom najbolji padobranac uzima i titulu slavodobitnika, svu slavu, nagrade i tradicionalni pršut kojim počasti sve sudionike na natjecanju – meni je ovo jedno od najdražih natjecanja, ponajviše radi gostoljubivosti domaćina, ekipe iz Aerokluba Sinj.

Izbornik ste reprezentacije u drugom mandatu…

– Tako je, poveo sam reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Bugarsku i Europsko u Crnu Goru. Prošle godine je Svjetsko prvenstvo odgođeno radi pandemije, a trenutno se pripremamo za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Vodim reprezentaciju u klasičnim disciplinama – skok na cilj + samostalni figurativni skokovi. Ovi figurativni skokovi su, na žalost, disciplina koja postupno iščezava, razlog tome je zahtjevna snimateljska oprema (specijalne kamere s teleobjektivima za snimanje sa zemlje), te činjenica da 10-ak osoba već gotovo dva desetljeća dominira u svjetskom vrhu te discipline. Naši reprezentativci nisu u toj top kategoriji, no znaju biti odlični u skokovima na cilj, a tu je, uz faktor stabilnosti i mirnoće, kao i u svakom sportu, potrebno i malo sreće za vrhunsko postignuće. Druge discipline, primjerice grupni likovni skokovi (Formation Skydiving), FreeFly, Free Style, Canopy Formation, u Hrvatskoj nisu, na žalost, u programu financiranja HOO-a i HZS-a, pa se niti ne odlazi na svjetska i europska prvenstva. No, postoje kolege koje rade na tim disciplinama i nadam se da će i oni uskoro dobiti potporu za nastupe na najvišim svjetskim natjecanjima.

Katar ima proračun za padobranstvo 3 milijuna eura, a Hrvatska 3.000!

Educirate i najmlađe. Što im kažete, o čemu im pričate, a što njih najviše zanima?

– Najmlađi kandidati za samostalne padobranske skokove imaju 16 godina, njima pričam istu stvar kao i bilo kome starijem. Svi moraju čuti istu priču, jer kad iskoče iz aviona, kad im se krene otvarati padobran, moraju znati što će učiniti u slučaju da im se padobran normalno otvori, ali apsolutno moraju znati i što će učiniti ako se padobran ne otvori ispravno ili čak ako im se glavni padobran u teoriji „ne otvori“. Mlade definitivno zanima slobodni pad, a to je nešto što se zbiva nakon 10-tak skokova na prinudno otvaranje padobrana.

Nedavno se u Poreču pripremala reprezentacija Katara. Jesmo li mi atraktivna padobranska destinacija? I ako jesmo, zašto?

– Da, katarska reprezentacija odabrala je Poreč iz nekoliko razloga, a to su brzo rješavanje pozivnog pisma, pogodna klima za izvođenje skokova u ožujku i travnju, kvalitetan hotelski smještaj, pogodan sportski aerodrom i sportska oprema, veliki šator za pakiranje padobrana. Ako postoje ovakvi preduvjeti, Katarci su spremni na dolazak. Trening i natjecanja koja su odradili kod nas izuzetno su im pogodovali, a očiti dokaz tome su rezultati koje postižu u ovoj sezoni na drugim natjecanjima u regiji.

Koliko se skokova odradi dnevno, dok traju pripreme?

– Na pripremama se izvodi do 10 skokova na dan (tj. u pola dana). Takav žestoki tempo priprema diže formu padobranaca pa kad dođu na natjecanje i moraju pri tome skočiti 3 do 5 skokova dnevno – te skokove obave bez velikog fizičkog umora. Ovakav tempo priprema podiže i fizičku i psihičku spremnost natjecatelja.

Korona je poremetila i kalendar padobranskih prvenstava. Zna li se već što se održava ove godine?

– U ovoj godini su neka natjecanja reducirana, neka su otkazana, a na neka dolazi manji broj sudionika. Prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo u Rusiji će se održati ove godine u sličnom terminu, a planirano Europsko prvenstvo iz ove godine prebačeno je za sljedeću, isto tako je i sa sljedećim Svjetskim prvenstvom planiranim za 2022. – ono seli u 2023. godinu – domaćin će biti Kina. Lokalna i regionalna natjecanja će, nadam se, biti ipak održana radi kontinuiteta rada klubova koji ih organiziraju.

Kako Hrvatska stoji na karti padobranstva, gdje smo?

– Mi smo sada daleko ispod zlatnih vremena, kada smo znali biti na pobjedničkom postolju. Nekoliko je razloga tome, vojske drugih zemalja aktivno podupiru padobranski sport pa imaju vojno-civilne reprezentacije i vojnu potporu – vojska im daje avione i helikoptere za skokove – koji se obavljaju u kombinaciji treninga pilota i treninga padobranaca. Kod nas to, na žalost, više nije slučaj, budžet za pripreme je malen i potrošimo ga za 10-15 skokova, dakle za dan – dan i pol. Katarci koje ste spomenuli imaju budžet za padobranstvo red veličine 3 milijuna eura, a naša reprezentacija 3.000 eura! Dakle, nismo usporedivi. Ono što nas drži u nekoj zlatnoj sredini je iskustvo starije „garde“ naših padobranaca, a mlađe generacije, na žalost, ne iskazuju velik interes za skokove na cilj, tako da trenutno nemamo juniora (mlađi od 24 godine) i sastav ekipe se svodi na ovu „stariju gardu“. No, moja želja je pomladiti sastav i osigurati kontinuitet nastupa hrvatske reprezentacije na svjetskim i europskim prvenstvima. Vrhunski rezultati će se ponovno pojaviti kad budemo al pari s drugim europskim reprezentacijama koje imaju potporu u vojnim letjelicama, novim službenim padobranima… Mi i dalje imamo samo privatnu opremu koja više nije niti toliko mlada i nepotrošena. Sigurnost naše opreme nije upitna, no svakako bi nova oprema pomogla u postizanju boljih rezultata.

Skok padobranom – da znaš da si živio

Vaša preporuka svima je da bar jednom u životu zarone s bocom s instruktorom i skoče padobranom u tandemu s instruktorom. Čak predlažete da to bude dio turističke ponude na Krku, Lošinju, Unijama… Ima li odaziva?

– Da, ima osoba koje dolaze na skok koji je napisan kao stavka na njihovoj „Bucket listi“ – jednostavno skok padobranom je nešto što moraju probati da bi znali da su živjeli. Rado skačem s takvim osobama, tada i ja i moji kolege nastojimo u tom skoku prenijeti sve ono najljepše, najbolje, najsigurnije što smo stjecali u svojoj padobranskoj karijeri.

Može li se bilo tko okušati u letenju padobranom ili mora proći neki tečaj?

– Padobranstvo je najbolje probati skakanjem u tandemu s instruktorom. Taj skok sadrži cjelokupno padobranstvo na siguran način, vožnju avionom na veću visinu 2.500 do 4.000 m, slobodan pad od 25 do 55 sekundi, vožnju padobranom od 5 do 6 minuta i sigurno spuštanje na planiranu lokaciju. Takav skok je uvod u eventualnu karijeru samostalnog padobranca. Tečaj za samostalne padobrance traje nekoliko tjedana i tu je puno veća odgovornost na kandidatima, dok su u tandemu u svakom momentu u sigurnim rukama svog instruktora.

Pozivate na skokove s 4.000 metara. S koje se visine obično skače? I u čemu je razlika, Koliko je teže skakati s veće visine?

– Obično skačemo s 2.500 metara, jer je to limit aviona iz kojeg skačemo. Povremeno dobijemo priliku za najam aviona koji ide na 4.000 m, pa praktički za istu cijenu dobijemo pogled s veće visine i pola minute duži slobodni pad – to iskustvo je svakako dragocjeno i to je generalno prilika koja se ne smije propustiti.

Koji skok vam je bio najteži i zašto?

– Najteži skok – pa ne znam. Možda s putnikom od 136 kilograma 😊 – radilo se o osobi velikih gabarita, velike težine. Ja sa svojih tada 80-ak kg sam imao njega od 136 kg ispred sebe i padobran od 20 kg na leđima. Morao sam ga „izbaciti“ iz aviona, upravljati njime u slobodnom padu i spustiti ga sigurno na zemlju. To definitivno nije bilo lako, a koliko se sjećam, postigli smo i brzinu oko 260 km/h u tom skoku!

Vidjela sam da vam je jedan let nezaboravan. Kako ono – 22 minute jurnjave zrakom u 4 min filma. Možete nam reći o čemu je riječ?

– Mislim da se radi o letu mlaznim školskim zrakoplovom tipa Galeb G-2. To mi je definitivno najbolje iskustvo koje sam doživio s drugim muškarcem. Letjeli smo brzinama do 700 km/h, imali opterećenje +5,5 G i -1,5 G, kod ovog pozitivnog G opterećenja, krv odlazi u noge, vidno polje se sužava i moguće je da u nekom trenutku izgubite svijest, dok kod negativnog G opterećenja, krv odlazi u glavu, slika vam postaje crvena, a glava kao da se napuhne. Vrlo zanimljivi osjećaji i vrlo dobar adrenalin koji čisti krvne žile  😊

Ime li neko mjesto na kojem posebno volite skakati, kojem se uvijek rado vraćate?

– Volim skokove na lokacije uz more, Poreč, Brijuni, Lošinj, Unije, Opatija, Dubai.

Koji je najljepši prizor koji ste vidjeli iz zraka?

– Zalazak sunca i ekipu koja pada sa mnom.

Što vam je do sada neispunjena želja – gdje želite skakati?

– Želio bih skočiti na Sjeverni pol i želio bih skočiti s 10.000+ metara na Brijune, a ne bi se žalio niti za neki skok na pješčanim karipskim otocima 😊

 

error: Content is protected !!