FOTO: Tramvaj zvan čežnja

admin 13 years ago Naš kraj

…povodom nedavno održane izložbe o opatijskom tramvaju…
Za Liburnija.net piše: Jan Bernd Urban
Za koji dan će navršiti punih šest decenija od kada je majstorskom rukom Elie Kazana režirana i ekranizirana drama Tennesseeja Williamsa iz 1951., pod naslovom ″Tramvaj zvan čežnja″.
Spadam u generaciju kojoj Marlon Brando, Vivien Leigh, Karl Malden ili Kim Hunter nisu nepoznati likovi i koja je u nedostatku druge zabave bez obzira na 12 nominacija i četiri osvojena Oskara, taj film ″gutala″ jednakim žarom kao i trećerazredne kaubojske filmove nepoznatih autora scenarija ili režije, ali bar za nas, tadašnjih klinaca s nedostižnim junacima poput John Waynea ili Garya Coopera…

Nedavno sam, decenijama udaljen od tog tramvaja, bio u kavani hotela Imperijal. Poput brojnih opatijskih ″penzića″ koji još imaju za auto i benzin, ali ne i za parking kartu, od mjesta besplatnog parkiranja, tamo negdje pod Učkom, do Imperiala prošao sam pored ruševina u kojima su netragom nestali i Brando i Wayne, ali i čežnja, ne za tramvajem već za Domom kulture čijem polaganju kamena temeljca sam i sam bio nazočan.
Dolje nešto niže, u kavani (?), postavljena je izložba o opatijskom tramvaju, koji sa onim Tennesseeja Williamsa ima zajedničko samo čežnju, kao skupom emocija kojima objašnjavamo naše priželjkivanje nečeg što nam je u pravilu nedostupno.
Tehnički gledano, tramvaj je, bar u Opatiji, stvar prošlosti, premda nove spoznaje o očuvanju i zaštiti našeg životnog okoliša daju kritičarima njegova ukinuća puno pravo, a brojnim još postoječim tramvajima širom svijeta osiguravaju blistavu budućnost.
Svaka izložba ima za cilj prezentirati neku priču. Priče služe za zabavu ali svaka dobra priča sadrži i poneku poučnu potku. I ova izložba nas je zabavila. Zabavna je priča, zabavni su likovi sa starih fotografija, zabavno je pričanje s drugim posjetiteljima izložbe, zabavni su razgovori s autorima izložbe.

Zabavno je biti potaknut takovom izložbom i ″prosurfati″ sveznajućim internetom i spoznati tako činjenice: da je prvi tramvaj, još s konjskom vučom počeo radom 1832. u New Yorku, da je prvi električni tramvaj pokrenut u Berlinu 1881., da u Bostonu tramvaj funkcionira bez prekida od davne 1856., da se u Zürichu godišnje preveze preko 200.000.000 putnika tramvajem, da su u Budimpešti u funkciji najdulja tramvajska kola dužine od 54 m, da je u Beču godinama bio u funkciji tramvaj za mrtvace kojima su na istinski zadnjem putovanju bili prevoženi mrtvaci iz udaljenih dijelova Beča do Centralnog groblja, itd, itd…

A pouka s izložbe!? Izložba nas je upoznala s činjenicama o 11.900 metara tramvajske pruge u našem gradu i susjednim nam mjestima, o 27 tramvajskih stanica na toj pruzi, na 1908. kao godinu otvaranja, baš kao i na 1933. kao godinu ukinuća tramvaja u Opatiji, na daljnjih četvrt stoljeća tramvaja zvanog ″Abacijaner″ koji je ulicama Ljubljane prevozio putnike i vlastite uspomene na opatijska vremena, na Jakoba Ludwiga Münza, oca tog tramvaja, čija vila u Ičićima najbolje svjedoči o našoj blistavoj prošlosti i suvremenoj nebrizi o toj istoj prošlosti.
U parku Angiolina, što bi Opatijci rekli: ″pod bananama″ stoje ostaci nekadašnjeg velebnog spomenika Friedrich Juliusu Schüleru. U Meidlingu kraj Beča tom istom Schüleru je podignut mauzolej. Svakom turistu namjerniku biva objašnjeno da je taj Schüler zaslužan jer je Meidlingu dao izgraditi njegov tramvaj. Opatiji je dao izgraditi hotel Kvarner, vile Floru i Lauru, Bazar Mandriu, vilu Mandriu, preuredio je vilu Angiolinu, dao uvesti vodu, dovršio izgradnju željezničke pruge od Pivke do Rijeke i još mnogo toga.
Jedino što Friedrich Julius Schüler nije htio, je da se izložba o opatijskom tramvaju organizira u kavani Imperial. Taj Imperial je Schüler dao izgraditi u druge svrhe, i vjerojatno u miru svog mauzoleja u Meidlingu razmišlja zašto ta Opatija, koju je upravo on učinio jednom od najpoželjnijih turističkih destinacija Evrope, tu izložbu nije postavila u izložbeni paviljon Šporer, zašto se na izložbi poput ove o opatijskom tramvaju kao dijelu blistave turističke opatijske prošlosti nije našao baš nitko od gradskih ili turističkih dužnosnika da izrekne neku prigodnu misao ili bar pohvalu na račun autora izložbe.

Vjerojatno pod dojmom takovih ili sličnih pitanja, i povratak do auta na penzionerskom parkiralištu, tamo negdje pod Učkom, a koji vodi pored, po Schüleru izgrađenog nekadašnjeg gradskog kazališta, kasnijeg kina, sada ruševine i budućeg velebnog Doma kulture, izaziva čežnju za nečim drugim, pa makar to bila samo čežnja iz filma o tramvaju.
…fotografije opatijskog tramvaja pogledajte u nastavku teksta…

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net