FOTO, VIDEO: Escherichia coli i Samo je vrime kič Drage Orlića predstavljene u Skalinadi @ Volosko
Drago Orlić
Grgo Ničigov, Điđi Anarhišta, Brek iz Andaluzije samo su neki od likova i životinja koji su bili u fokusu ove zanimljive i inspirativne večeri, a razgovor s publikom otkrio je i zanimljive detalje vezane uz nastanak dosadašnjih radova. Kako je proteklo druženje s Orlićem provjerite u priloženom video isječku i u fotogaleriji na ovom linku…
Volosko – Zanimljiva poetsko-likovna večer održana je prošlog petka u Maloj krčmi Skalinada. Naime, u goste s druge bande Učke došao nam je istarski pjesnik, pisac, publicist, slikar, satiričar i gastronom Drago Orlić.
Tom prilikom Orlić je predstavio novu knjigu Escherichia coli, koja je na dražbi iste večeri prodana za 100 kuna, a nova vlasnica knjige na dar je dobila i autoportret koji je autor tom prilikom nacrtao.
Grgo Ničigov, Điđi Anarhišta, Brek iz Andaluzije samo su neki od likova i životinja koji su bili u fokusu ove zanimljive i inspirativne večeri, a razgovor s publikom otkrio je i zanimljive detalje vezane uz nastanak dosadašnjih radova, ali i otkrio kako je Orlić napisao jednu od najpopularnijih MIK-ovskih skladbi – Regipet color de rosa – koja je u Pavatovoj verziji imala nešto drugačiji tekst. Bogato Orlićevo stvaralaštvo zabilježeno je u brojnim zbirkama poezije, knjigama satire, dok je posebno plodna Orlićeva suradnja s kantautorom Francijem Blaškovićem.
Predstavljanje knjige popraćeno je Orlićevom izložbom ‘Samo je vrime kič’, a o istoj nekoliko nadahnutih rečenica od samog autora možete pročitati u nastavku teksta.
– Veliki francuski filozof Voltair je rekao: “Kad Bog ne bi postojao trebalo bi ga izmisliti”. Filozof je bio u krivu. Mi smo Boga odavno izmislili, davno, davno još u praskozorje naše civilizacije, i otada smo mu slijepi sljedbenici, bezrezervni idolopoklonici, odani do ludila, podjednako u svakom kutku ove naše planete. Mi ga se ne odričemo ni u kojem trenutku življenja, ni danju ni noću. Prije spavanja pogledamo na njega, pri buđenju najprije ga zazivamo. Neprestano smo s njim u tijesnoj vezi, malo je reći pupkovinom povezani… sihrono i univerzalno u savršenom suživotu… svjesno i nesvjesno. Svaki bog i božanstvo bi tako nešto poželjeli ali na njihovu žalost nemaju nikakvih izgleda. Kontakt s našim Bogom svakodnevno provjeravamo u više navrata, nikad nam dosta bliskosti. Njegovi smo poklonici i ovisnici. Nijemi i pokorni poslušnici. Fenomen je to zadivljujući poradi toga što je naše božanstvo nevidljivo, neopipljivo, apstraktno, nestvarno… I mi smo toga svjesni, ali to nam ne smeta. Svi naši noviji bogovi od antičkih do današnjih nisu mu ni do gležnja.
Govorim o Njegovoj svevišnjosti – VREMENU. Tek kad nam je sat na popravku zapazimo koliko smo puta uludo pogledom tražili na ruci spravu zvanu – sat. Nevjerojatno je koliko vremena i intelektualnog truda čovjek troši na pomagala koja će ga informirati o vremenu, a tek koliko moraju biti točna: danas smo već stvorili takve monstruozne sofisticirane strojeve koje stotine godine u budućnost neće niti sekunde kasniti ili žuriti… i tome se (bezrazložno) divimo A kako je bilo lijepo kad je tek zvonjava sa zvonika javljala koje je vrijeme, ili nečujno cijeđenje pijeska u klepsidri, potom satovi koji se nikad ne kvare – sunčani satovi, satovi na zvonicima, samostojeći satovi na trgovima, satovi na željezničkim postajama, satovi-ormari na utege, a tek satovi s poklopcem i zlatnim lancem s desne strane trbuha u džepu đilea, pa su nam šantuli kupovali ručne satove i radnici pri odlasku u mirovinu dobivali su satove s posvetom, pročule su se i urarske zemlje poput Švicarske i Japana, došli su i digitalni satovi a vrsni majstori urari ostajali bez posla. Više ne buljimo u ples kazaljki, danas je mobitel najnoviji šaptač vremena. Sve, sve samo da se zna “ka je ura” naše krhke smrtnosti. Temelj je to skupne civilizacijske svijesti, podrška planetarne memorije. Zašto je to toliko bitno, tako važno? Zašto, zašto? I ja pitam gluposti! A tek godišnji mjerači vremena: kalendari, solisticji, stonheiđi, vremenske zone, ljetno “mjerenje” vremena, prestupne godine, obredno i masovno pomjeranje kazaljki unaprijed ili unazad, julijanski i gregorijanski kalendari (carski i papinski), kineski kalendar, korejski kalendar, a tek desetine kalendara Maja indijanaca koji mogu i sudnji dan proreći… i još 140 besprijekornih kalendara. Ova izložba rugalica je tom ljudskom duhovnom maru, napisao je Drago Orlić, uz napomenu da su radovi do sada bili predstavljeni u Buzetu, Rovinju, Pazinu, Bujama, Poreču, Labinu, Zaboku, Puli i Kopru…
Kako je proteklo druženje s Orlićem provjerite u priloženom video isječku i u fotogaleriji na ovom linku…
Nikola Cvjetović / PodUčkun.net
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net