FOTO Zajc ponovo otvorio svoja vrata uz komediju o životu tijekom izolacije @ Rijeka

Monokomedija je nastala za vrijeme izolacije, u dnevnom boravku, s mišlju na budućnost i ljepotu života. Izvodi ju mlada glumica Talijanske drame, ujedno i koautorica teksta, Serena Ferraiuolo.

Rijeka – Hrvatsko narodno kazalište „Ivan pl. Zajc“ u Rijeci večeras je ponovo otvorilo svoja vrata. Za ponovni susret s (najhrabrijom) publikom nakon dvomjesečne stanke odabrana je monokomedija „Il bonsai ha i rami corti / Bonsai ima kratke grančice“ u režiji Giuseppea Nicodema.

Monokomedija je nastala za vrijeme izolacije, u dnevnom boravku, s mišlju na budućnost i ljepotu života. Izvodi ju mlada glumica Talijanske drame, ujedno i koautorica teksta, Serena Ferraiuolo.

– Stefania Laganini nastala je u karanteni, u dnevnom boravku, između tjeskobe i smijeha. Serena i ja rekli smo si: „To nije odmor, prisiljeni smo biti doma zbog pandemije! I što sad!?”. Tako smo ujedinili/kombinirali naše ideje, želje, strasti, filmove i likove koji nam se sviđaju i rodio se lik Stefanie sa svojim svijetom, laganini: dar kazalištu, nama i našoj publici. Stefania je zabavna žena puna energije: ona ostaje doma, brine se o svojem bonsaiju, snima tutoriale, plete, obožava fitness, dobre stare filmove i votku martini. Tog jutra, kao i mnoga druga, njezina prijateljica Rosalba dala joj je mnoge korisne savjete, a Alexia, umjetna inteligencija, radila joj je društvo.

Ali nešto je, možda posebna pjesma, narušilo ravnotežu koju je bila pronašla te je iznenada bez kočnica započela pričati svoju stvarnu priču bonsaiju i nama. S osmijehom, ponekad grubim, ponekad gorkim, Stefania nam pokazuje što se krije iza naizgled beskorisnih tutoriala ili previše votke martinija, dok gleda Marlona Branda u Tramvaju zvanom čežnja, Sophiu Loren u Sve je počelo u Napulju, Lizu Minnelli u Cabaretu ili Livu Ullman u Prizorima iz bračnog života ili sluša Brda su u cvatu Wilme Goich. Stefania Laganini sa svojim slabostima, svojom hrabrošću i opsesivnošću, pomogla nam je da preživimo u ovom razdoblju, udaljeni od naših obitelji i naše publike. Ona nas je oživjela kao umjetnike i kao ljudska bića. Zbog nje smo lakše razumjeli da se ponekad svi osjećamo kao Stefania: suvremena Penelopa koja, ironično i svjesno, nastavlja plesti i raspletati svoje tkanje i svoj život, kazao je Giuseppe Nicodemo o predstavi.

error: Content is protected !!