(G)LO (K/B)ALNO – A gdje je nestala pravDA?

Jasmina Čelica

Jasmina Čelica

Za Liburnija.net piše Robert Kurelić
Udovica Juvenalis požalila se Teodoriku, kralju Rimljana, da je njezin predmet u postupku tri godine, a moglo ga se je riješiti u nekoliko dana. Nakon što je saznao tko su njeni suci, kralj im je zapovijedio da o slučaju sirotice odluče s najvećom hitrošću te je u dva dana predmet riješen u njenu korist. Teodorik je zatim sazvao suce preda se i zapitao ih, kako to da su u dva dana učinili što su odgađali tri godine? “Preporukom vašeg veličanstva” bio je odgovor. “Kako!” povikao je kralj, “Pa nisam li sve molbe i procese prepustio vama kada sam vas imenovao u službu? Zaslužujete smrt što ste tri godine otezali pravdu koja je mogla biti zadovoljena u dva dana;” i u tom trenu zapovijedio je da im se odrube glave.
Spomenuta anegdota je iz vremena ostrogotskog kralja Teodorika Velikog (454.-536.) čija je vladavina nad Italijom (493.-536.) nakon pada rimskog carstva (476.) ostala zapamćena kao novo zlatno doba ratom napaćenog apeninskog poluotoka. Jedna od njegovih glavnih djelatnosti bila je čuvanje i promicanje zakona kao garancije mira i stabilnosti. Stoga nikoga ni ne treba čuditi njegova reakcija, suočen s očitom nepravdom, odnosno – modernim jezikom rečeno – nefunkcioniranjem pravne države. Bio je svjestan toga da mu autoritet kao vladara i zakonodavca ovisi o tome da se njegovi podanici – Rimljani i Goti osjećaju sigurno i zaštićeno. A kakva je situacija danas?
pravda
Ovu kolumnu pišem u sjećanje na kolegicu iz studentskih dana na filozofskom u Rijeci, djevojku čiji je život naprasno prekinut u naponu snage i cvijetu mladosti. Jasminu Čelicu posljednji sam put vidio negdje u zimu 2007. godine. Na povratku iz Budimpešte, čekajući vlak za Rijeku prošetao sam središtem Zagreba i naišao na Jasminu u Profilu gdje je radila kako bi financirala život u Zagrebu gdje je upisala postdiplomski iz filozofije. Izmijenili smo priče, prisjetili se starih dana, zajedničkih prijatelja, kolega i poznanika. Djelovala je sretno što je na postdiplomskom, šalili smo se tko će kojeg profesora svojevremeno “smijeniti.” Rekao sam joj da ću navratiti i sljedeći puta, ali je na kraju ispalo da više tog proljeća nisam putovao gore. Nisam ni sanjao da će to biti naš posljednji susret.
pravdaRanog poslijepodneva, 26. lipnja Jasminu na pješačkom prijelazu na križanju Zvonimirove i Šulekove, silovito udario Jeep Grand Cherokee pretičući Golfa koji je stao kako bi je propustio preko ceste! Vozač Marko Leko, inače sin bogatog ličkog tajkuna Jerka Leke i počinitelj brojnih prometnih prekršaja, pretekao je zaustavljeni Golf na pješačkom i Jasminu udario tolikom silinom da je odbačena preko 20 metara. Jasmina je istog dana umrla u bolnici. I što dalje reći? Svakome se može desiti, rekli bi neki. Istina, svatko se može zaletiti 60-70 na sat preko pješačkog. Ili ne baš? U svakom slučaju, prosječan čovjek bi očekivao da će, poslovična pravna država promptno reagirati.
pravdaPa ona uživa monopol sile kako bi u ime i u zaštitu svih svojih građana provodila zakone i štitila malog čovjeka od nasilja, divljanja i svih onih oblika ponašanja koji nas mogu ugroziti. Te smo ovlasti i dali državi društvenim ugovorom kako ne bi živjeli u društvu gdje je čovjek čovjeku vuk. I kako je država odgovorila na Jasmininu pogibiju? Marko Leko dobio je GODINU dana zatvora… UVJETNO na tri godine. Odmah sam se sjetio slučaja iz ranih devedesetih kada su američki vojni brodovi paradirali u riječkoj luci. Tada je Novi List pisao o jednom marincu koji je htio “obljubiti” Riječanku, pa ju je pratio do stana, provalio i potukao se s njenim ocem. Kako mu naše vlasti nisu smjele ništa uskočila je američka vojna policija i, ako me sjećanje ne vara, kažnjen je ukorom, i to pismenim!
pravdaMože li kazna vratiti Jasminu? Naravno da ne može, no kazna je mjera odgovaranja. Kakvu se poruka šalje mladima? Citirati ću Jasmininog oca Nebojšu čije je pismo objavljeno u Jutarnjem Listu 21. 12. 2009. : “Znači li to da svaki mladi vozač ima pravo nekoga jednom ubiti? Ovakva odluka šalje poruku: Ako ti netko smeta, samo ga pokupiš autom i nikome ništa.”
Danas čitam u novinama (ponedjeljak) kako je u tijeku suđenje Mariu Peteku, sinu jednog od najimućnijih ljudi u Ivanić Gradu, za sudar u srpnu prošle godine u kojem je smrtno stradao Dražen Bočki. Petek, kojem je to već drugo ubojstvo automobilom – prvo je počinio prije sedam godina kao devetnaestogodišnjak radi prebrze vožnje – izjavio je da se ne osjeća krivim.
pravdaPa zašto i bi? Ta napuhao je “samo 1.88 promila” i utrkivao se sa prijateljem zbog čega je prešao na suprotni trak i usmrtio Dražena, teško ozlijedio njegovu djevojku. Zašto bi se i osjećao krivim za takvo što kad već znamo da ubojstvo automobilom i nije nekakav zločin te se kažnjava manje nego posjedovanje grama trave? Mario je, inače, za prvo ubojstvo dobio, pogađate, uvjetnu kaznu. Koliko bi još redaka mogli napuniti imenima sinova lokalnih moćnika koji nekažnjeno zavijaju obitelji u crno? Sjetimo se samo makarskog junaka Ivana Primorca koji je 2002. BMW-om Z3 s 90 na sat ubio srednjoškolke Anu Andrijašević i Katu Herceg. Županijski sud mu je kaznu smanjio sa dvije i pol na pravdadvije godine zatvora jer “je riječ o obitelji društveno prihvatljiva ponašanja, koja je djetetu omogućila školovanje u inozemstvu, u čemu se Ivan iskazao.” Prije dvije godine još je bio na školovanju u Švicarskom, bježeći i od te dvije, teškom mukom dosuđene godine. Koliko je još takvih? Koliko nas još mora stradati da se nešto promijeni?
pravdaBranimir Pofuk u svojoj je kolumni od 09. listopada 2009. pisao o jednom svom prijatelju koji je odlučio emigrirati u Australiju. Muž i žena – ona doduše rođena i odrasla u Australiji – oboje visokoobrazovani i zaposleni sa dobrim primanjima dižu sidro i odlaze u daleki svijet. Na oproštajnom roštilju ga je dobrano ispitao o razlozima, a zaključak je sljedeći.
“Zna on da lopuža i kriminalaca ima svuda u svijetu. Ali, od nove države očekuje i prilično je siguran da će i on i njegova djeca dobiti barem jednu stvar koju mu ova naša nije dala. A ta jedna, svima nama vrlo potrebna stvar je osjećaj kako je država na strani poštenih i vrijednih, kako je država ta koja čini sve što je u njenoj moći da spriječi kriminal svake vrste, da progoni korumpirane i zle, a štiti, nagrađuje i osigurava miran i udoban život marljivima i čestitima.”
A gdje je pravDA za Jasminu? Dražena? Anu? Katu? I nebrojene ostale? Hoćemo li i mi jednoga dana uzdahnuti, priznati poraz, pokupiti svoje stvari i potražiti nego drugo mjesto pod suncem gdje divljaci nemaju pravDU na svojoj strani, gdje se možemo osjećati sigurni i, što je još važnije, gdje će naša djeca biti sigurna. pravdaIli će se konačno nešto i ovdje promijeniti. Teodorik je previše brutalan i primitivan za ovaj naš moderni i civilizirani – humanistički – svijet, ali bojim se da bi Jasmina od njega dobila više pravDE nego li je može očekivati u ovom korporativnom 21. stoljeću.
Jasmina, počivaj u miru.

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net