(G)LO (K/B)ALNO – Povlastice

glokbalno_smZa liburnija.net piše Robert Kurelić…
…povlastica ili privilegija (lat. privus = privatan + lex = zakon) označava prednost ili povlasticu koja se odobrava prema pojedincu ili društvenoj grupi…

Povlastice postoje otkad je svijeta i vijeka. Od poglavice Kromanjonaca do današnjih predsjednika, uvijek je bilo onih koji su bili ”jednakiji od drugih“.
Međutim, sada ulazimo u Europsku Uniju, zajednicu država koje se temelje na načelima humanosti, suradnje i poštenja, pa bi bilo za očekivati da je vrh EU napučen moralnim vertikalama koje služe kao primjer i oličenje tih, propagiranih vrijednosti. Slučaj koji je razotkrio novinar njemačkog RTL-a, Thomas Meier, daleko je od ideala. Europski parlamentarci, pored redovne plaće od 7.339 Eura i neoporezivog dodatka od 3.980 Eura, imaju pravo i na dnevnicu od 284 Eura za svaki dan proveden na poslu.
U prosjeku je to 12 dana mjesečno čime se njihova ukupna primanja penju na vrtoglavih 14.727 Eura. Sitnica, rekli bismo, u usporedbi s velikom odgovornošću zastupnika koji upravljaju čitavom Europom. RTL-ov novinar ih je ulovio s ”rukama u pekmezu“, kako se petkom ujutro – sa prtljagom spremnom za put kući – oko sedam sati upisuju u listu prisutnih i jure uhvatiti let. Zbog 284 Eura. Jedan potpis vrijedi skoro koliko i minimalna plaća u nekim zemljama.
Expense Allowance Abuse by MEPs

Ali breme odgovornosti je golemo i to treba znati naplatiti. No kakva je to uopće odgovornost? Austrijski kolumnist Robert Menasse je u tjedniku Zeit jasno i koncizno objasnio kako je EU parlament zapravo ”posebno odlagalište otpada“ (Sondermülldeponie) u koji se šalju zaslužni političari pojedinih država članica koji su se na nacionalnoj pozornici potrošili, a treba ih nagraditi. Ono što bi mi nazvali ”uhljebiti“. Prema Menasseu, Europski parlament zapravo je drugoligaško političko tijelo, bez stvarnih ovlasti, a pravu vlast ima Europsko vijeće koje čine predsjednici vlada ili država članica. Ipak, kao sredstvo za ”uhljebljenje“ odnosno kao svojevrsna apanaža, djeluje savršeno i svoje članove iz političkih elita čitave Europe obasipa zlatom i dragim kamenjem, pa ni ne čudi toliki elan među našim političarima u zagovaranju pristupa EU. Vodeći kadrovi naših velikih (i ponekih manjih stranaka) već sanjaju europsku budućnost Hrvatske, a sigurno su već primijetili i trik potpisa petkom za 284 Eura.
Povlastice na vrhu su – moramo priznati – goleme i imune na krizu. A kako je to u našoj lokalnoj sredini? Plaća gradonačelnika Opatije uređena je odlukom gradskog vijeća i njena osnovica iznosi 24383kn bruto (koeficijent 5,74 x osnovica 4.248kn), a uračunavši staž i uzdržavane članove obitelji, može biti od 16 do 20 tisuća kuna neto. Dogradonačelnička plaća ima osnovicu od 20730 kn bruto (4,88 x 4.248kn) te je stoga za dogradonačelnika bez radnog staža od 12 do 13 tisuća kuna neto, ovisno o uzdržavanim članovima obitelji (korišten kalkulator s portala Posao.hr.
Kada je bivši gradonačelnik Amir Muzur rasteretio gradski proračun prelaskom na dvosatno radno vrijeme, odmah je dočekan na nož od svih političkih krugova jer je, naravno, dirnuo u osinje gnjezdo. Bez obzira zaklinjali se na socijaldemokraciju ili neoliberalizam, svi su političari složni u tome da su plaće gradonačelnika, zamjenika, saborskih zastupnika i europarlamentaraca bogomdani prirodni zakon koji se ne smije mijenjati.
gradonacelnik
Opatijski dogradonačelnik volonter primao bi naknadu od ”samo“ pet tisuća što je opcija koju su opatijski dogradonačelnici glatko odbili iako se to moglo očekivati kod gospodina Deškovića prilikom neslavne prijave za mjesto riječkog pročelnika za kulturu čime bi uz bruto plaću pročelnika od 21.000kn i neto naknadu u Opatiji od pet tisuća kuna njegova ukupna primanja bila narasla na oko devetnaest tisuća neto. Pored plaća gradskih dužnosnika unosna je i sinekura predsjednika gradskog vijeća koja teži pet tisuća kuna neto povrh redovnih primanja predsjednika.
Međutim, plaće su samo dio privilegija koje lokalna vrhuška uživa. Tu su i službena vozila grada koja su, uglavnom namijenjena komunalnim redarima za obavljanje njihove službe, ali Opatijom stalno kolaju priče o tome kako ”pojedini dužnosnici“, poput šerifa na divljem zapadu, prisvajaju pojedine automobile za svoje privatne potrebe i time, zapravo, lišavaju komunalne redare sredstava za rad. Međutim, ovo je, zasad, samo trač koji nitko neće službeno potvrditi, a redarima ostaje samo da se gerilskim metodama brane od ”neprijateljskog preuzimanja“ vozila taktičkim (ne)punjenjem goriva. Nema tog političara koji će svojim novcem natankati službeni automobil. Prema glasinama, prazan rezervoar djeluje bolje od Autana.
Kad smo već kod automobila, zanimljiva je tema i parkiranje, vječiti rak rana u svakodnevnom opatijskom diskursu. U reagiranju od 17. kolovoza koje potpisuje Vlado Leoni stoji, između ostalog, i sljedeće: ”Ako želite predložiti da se povlašteni statusi za neke grupe stanovnika ukinu, da bi se smanjio ukupan broj, predlažem da dobrim primjerom počnete od Vaše stranke, pa prvi vratite povlaštene karte za besplatno parkiranje za područje cijele Opatije, a koje su izdane za članove IDS-a koji su u izvršnoj vlasti.“
Ne sjećam se je li ikada na gradskom vijeću donesena odluka o ”super-povlaštenim“ parkirnim kartama koje vrijede na čitavom području naplate u Gradu Opatiji, ali bi me jako zanimalo u kojem su to točno cjeniku navedene i definirane te tko ima pravo na iste? Naime, ”obične povlaštene karte“ dostupne građanima ograničene su na vrlo malen broj parkirnih mjesta, ovisno o mjestu stanovanja. Je li ovo još jedan slučaj ”jednakijih od jednakih“? Procijenite sami.

Naoto Kan

Naoto Kan


A karte ne moraju biti samo parkirne. Koliko članova raznih vladajućih stranaka ima pristup besplatnim kartama za razne evente koji se organiziraju u Opatiji? Vjerojatno svaka stranka u vladajućoj koaliciji ima pravo na poveći iznos. A gdje su tu još raznorazni upravni i nadzodni odbori kojima se u Opatiji – ali i sve do Bruxellesa – kupuju glasovi i učvršćuje stega?
Svima njima, od Opatije do europskog vrha, apsolutno je stran, dapače i iskonski neshvatljiv primjer japanskog premijera Naota Kana koji se odrekao svoje premijerske plaće i povlastica dok se ne riješi nuklearna kriza u Fukushimi.
Zadržao je, ipak, plaću parlamentarnog zastupnika, ali ne sjećam se je li se ijedan naš ministar odrekao svoje plaće ili je smanjio radi željezničkih nesreća ili rupe u gradskom proračunu.
Mi, naprotiv, imamo novopečenog gradonačelnika Varaždina koji pijan razbija auto svog sugrađanina službenim autom kupljenim od novca poreznih obveznika. I to ni manje ni više nego Audi A6 jer ne priliči se skromnom političaru voziti u nečemu što si njegovi birači mogi priuštiti. Jednako kao što i Nicholas Sarkozy spava u hotelskoj sobi po cijeni od 32,000 Eura u Cannesu.
I zatim odgovorno tvrdi kako neće dati ostavku jer ”to nije dobro za Varaždin“. On sam bi, naravno, odmah odstupio, odrekao se služenog Audija, plaće i moći, ali eto.. ne da mu ljubav prema svom gradu. Ta ljubav je jednostavno neprocjenjiva.
A za sve ostalo tu je službena kartica.

error: Content is protected !!