Halucinacija Davora Žica: Bajka

Jednom davno, u malom gradu iza jednog brda i iznad jednog mora, živio je dobri i mudri kralj, zapisao je pisac početak priče. Pomislio je kako će to biti sjajno djelo, jedno od njegovih najboljih dosad.

Mudri kralj vladao je od pamtivijeka. Tek se rijetki stariji podanici sjećaše…“, zastao je pisac razmišljajući o tome kako zvuči aorist glagola sjećati se. Odlučio je izmijeniti rečenicu.

Tek su se rijetki stariji podanici sjećali vremena dok dobri, mudri kralj nije vladao. Bilo je to vrijeme kaosa i nemira, u kojem se nije znalo tko će dobiti posao na natječaju za javnu službu ili ravnateljsko mjesto, niti tko će graditi javne objekte i s kakvom provizijom. Bilo je to zlohudo vrijeme“, napisao je, pa par trenutaka potrošio diveći se svome radu. Ipak, nije bilo vremena za gubljenje. Valjalo je nastaviti dalje, jer priča je ubrzo morala biti gotova.

Mudri dobri kralj bio je u najboljim godinama, jedva prešavši stotinu ljeta. Još uvijek crne kose i šeretskog brka, čvrstog držanja i nesalomljivog duha, jezikom je kao mačem odbijao mlade izazivače za prijestolje. A bio je i široke ruke, taj kralj. Davao je svima: prijateljima, poslovnoj zajednici, snahama i suprugama, pa ako bi štogod ostalo, i građanima. No, jednog dana, kralj…“, usred misli zaustavi se pisac, iznenađen tamnom sjenom što mu se nadvila nad papir.

– Ča to pišete, šjor Ivo, pitao je prolaznik.

– A ča, pa bajku!

– Kakovu bajku?

– Modernu, domaću. Priču o obitelji, novcu i ljubavi podanika.

– Oho, nemojte reć. A na čen to pišete, kakova van je to harta?

– Ni to harta, to je Prostorni plan.

– A dobro, je ča je. Nego, kako će se zvat ta vaša bajka?

– Četiri kuće za četvoricu braće, odgovori pisac i vrati se dovršavanju svog remek-djela.

 

error: Content is protected !!