Halucinacija Davora Žica: Dnevna mora
Ovo mora da je noćna mora, pomislio sam uzaludno, znajući da, sasvim sigurno, ne spavam. Možda sam u nečijem tuđem snu, može li se uopće biti budan u tuđim snovima? Možda, negdje, netko upravo sanja mene kako, potpuno budan, tumaram ovim labirintom bez ljudi, zatočen i izgubljen u vječnosti.
Nije moguće da sam u snu, ali tako je teško povjerovati da je sve što me okružuje – java. Teške brokatne zavjese i debeli tepisi upili su svu svjetlost i sve zvukove, ostavljajući me da puzim od jedne do druge zidne lampe ukrašene kristalićima u obliku malih, stiliziranih suza dok su se niti s onih tepiha lijepile za moje cipele, čineći svaki korak nevjerojatno teškim.
Hodao sam tako satima, danima, godinama iz jedne slabo osvjetljene prostorije u drugu, vapeći za zrakom i naznakom bilo kojeg ljudskog bića koje bi mi moglo objasniti što ja to radim među moljcima nagriženim krinolinama i kosama za četku spremljenim pod staklenim kupolama. Glave nekih brkatih muškaraca, namrgođene u beskrajnoj aroganciji, s neodobravanjem su promatrale moj put kroz povijesne naplavine i ne bi me čudilo niti da progovore s tvrdim njemačkim akcentom: „Tko je taj bijednik što prekida naš san! Tko je ta uhoda u našem carstvu prašine i uzaludnih misli! Tko se usuđuje“…
Riječi su mi bubnjale u glavi, ali stisnute usne naslikane u baroknom stilu nisu se pomicale. Uzmičići polako, natraške od ljutitih očiju što su svojom srdžbom palile snopove razglednica posložene na suprotnom zidu, nehotice sam zapeo za stalak na kojem je bio obješen šareni kupaći kostim i u padu srušio maketu nekog jedrenjaka. Prekrio sam uši čekajući tresku i lom, kada se brod rasuo na tisuću komada, no zvuka nije bilo. Ugušili su ga teški zastori, debeli tepisi i gusti brkovi strogih muškaraca mrtvih već stotinu godina.
Prestravljen, potrčao sam dok su se niti saga plele oko mojih cipela, a školjke naslagane u prolazu šumile poput mora: „Ossstannnnnni“. Požurio sam niz drveno stubište koje se spiralno spuštalo i sve više sužavalo što sam više žurio. Isprani uzorci linija što su se isprepletali na tapetama oko stubišta odjednom su oživjeli, pružajući se poput dugačkih ruku oko i ispred mene, jureći naprijed prema horizontu. Ne dopuštajući sebi da se skamenim od straha, požurio sam kroz tunel koji su napravile te crte, tunel na čijem se kraju kroz nevjerojatno crnu tamu nazirao uski tračak svjetla.
Trčao sam prema svjetlu, a što sam mu se više približavao, ono je postajalo sve jače i sjajnije, nadimljući se poput sunca svojim zrakama. Iza svjetla čuo se žamor. Ljudi! Ljudi, pomislio sam i skočio.
Skotrljavši se preko posljednjih nekoliko stepenica, ramenom sam odgurnuo čovjeka koji je stajao pod velikim ogledalom, iza nekog pulta izgrađenog od knjiga i zahvaljivao mi na dolasku. Čvrsto sam stegnuo kvaku, otvorio dvostruka vrata i – izašao na sunce, na zrak, među ljude što su hodali, čavrljali, sjedili na klupama nesvjesni noćne more što ih vreba na svega nekoliko koraka od parka.
Uzdahnuo sam, pogledao prvo na sat – prošlo je svega 6 minuta otkako sam stupio u tu crnu rupu – a zatim se okrenuo da vidim ulaz u svoju nesuđenu tamnicu. Na izblijedjeloj fasadi, koja se pod dodirom pretvarala u prah i koju su izjedale duboke rupe i široke pukotine, stajala je tabla na kojoj je pisalo: „Hrvatski muzej turizma. ULAZ SLOBODAN“.
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net