Halucinacija Davora Žica: Pokora
Ubio sam čovjeka, prošaptao sam u tami, jedva dovoljno glasno da se tri riječi probiju kroz rupičastu, tamno obojanu šperploču, postavljenu kao pregrada u nevelikom prozorčiću što je dijelio dvije skučene komore.
– Šta si, čuo se glas iz mraka, s druge strane pregrade.
– Ubio nekog, odgovorio sam, malo glasnije, ohrabrujući se da tu neistinu izbacim iz sebe s mješavinom gnušanja i ponosa, kako bi, vjerujem, razmišljao svatko tko se postavio u ulogu Boga i presudio drugome.
– A koga si ti to, molim te lijepo, ubio, pitao je glas pun nepovjerenja prema mojoj izjavi, potpuno neimpresioniran čvrstinom moga izričaja.
– Ne znam, nekoga. Nisam provjeravao kako se zove. Bila je to nesreća, mokar kolnik, proklizao sam i… Nisam se zaustavio, nastavio sam voziti, ispričao sam unaprijed pripremljenu štoriju.
– Jel’ ti to mene zajebavaš, nije se dao glas s druge strane. Potpuno neočekivana reakcija jednog svećenika sasvim me izbacila iz takta, pa mi je dugo vremena trebalo da se priberem i promrljam nešto kao „ma, ne, ovaj, doista“.
– A, ništa onda, pričekaj da zovem policiju, rekao je pop mirno.
– Policiju?! Kakvu policiju? A što je s ispovjednom tajnom, blenuo sam u još većem šoku.
– Šta kakvu policiju, pa jel’ ti misliš da možeš samo tako ubijati ljude po ulicama i da ti se ništa neće dogoditi? E, sinko, krivo misliš… Nema za takve stvari ispovjedne tajne, pa nećemo valjda čekati sudnji dan da dobiješ svoju zasluženu kaznu? Dok si ovdje, pokori se civilnim zakonima, zatvor i sve što ide, a onda ima vremena cijela vječnost za izgaranje u paklu, nimalo nježno rekao je svećenik.
Jedva sam se pribrao dovoljno da objasnim svoju situaciju.
– Ma, gledajte, ja sam samo htio vidjeti što bih dobio za takav grijeh. Kakvu pokoru, kužite. Tipa, što je najveća pokora koju netko može zaslužiti… Evo, recimo, možda ne za ubojstvo, ali za neki drugi grijeh… Na primjer, da sam sagriješio bludno. Ili, ili… Da sam nešto ukrao, izbacio sam iz sebe u jednom dahu.
– Pa, ovisi koliko si ukrao i što si ukrao. Ako si, recimo ukrao kruh iz dućana ili neki manji iznos da prehraniš sebe ili svoje bližnje, to je sasvim oprostivo. Možda… Par očenaša i zdravomarija. A ako si ukrao nešto više, tisuće kuna, e – to je onda ozbiljnija stvar. Tu bi pokora bila dugotrajna i teška, ali ne bi vrijedila ako ne bi to priznao i obeštetio žrtvu, ozbiljno mi je objasnio velečasni.
– Okej, okej… A što bih dobio da sam, nemam pojma, zamračio trinaest milijuna kuna javnog novca, pitao sam znatiželjno.
– Dobio bi izbore, rekao je pop ljutito i snažno zalupio prozorčić sa svoje strane ispovjedaonice.
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net