Halucinacija Davora Žica: Ratni film

Kad sam se probudio, film je već bio počeo. Nikad ranije nisam zaspao u kinu, no ovog puta savladala me ugodna toplina dvorane, mekoća fotelje, činjenica da sam čitav dan radio i u multipleks stigao premoren… A i one reklame i najave novih filmova su toliko duge, da je doista teško održati koncentraciju.

No, nema sada potrebe za smišljanjem opravdanja. Zaspao sam, film je počeo, što znači da sam propustio uvodnu špicu i uletio točno u sredinu radnje. Mučilo me to iz nekoliko razloga – prije svega, izluđivalo me što je glavni antagonist s onom brkatom facom i čupavom kosom izgledao tako poznato, a nikako se nisam mogao sjetiti njegovog imena, kao niti radi li se o nekom slavnom glumcu ili jednom od onih ljudi koji su stvoreni da izgledaju kao tipični negativci.

No, puno veći problem bilo je to što se nisam mogao uključiti u radnju. Koliko sam se sjećao s plakata, ovo mi je djelovalo kao neki ratni film – naslov mi je bio na vrhu jezika – no ono što se odvijalo pred mojim očima bilo je sasvim drugačije.

Bio je to nekakav politički triler, u kojem su se događale nekakve čudne stvari koje naočigled nisu imale nikakvog smisla. Uostalom, zašto bi netko ukrao prvo špine za vodu, a zatim i jaknu nekog sporednog tipa? Radnja se, međutim, toliko brzo odvijala da nisam uspijevao stati na loptu i procesuirati takve scene.

A bilo je tu, doista, svačega – političke intrige, tajnih dogovora, prikrivenog klijentilizma, mita i korupcije, igranja sa sudbinom običnih ljudi kako bi se spasile karijere mutnih političkih likova, kupovanja glasova, policijskih istraga, čak i jedna ljubavna afera i prevara za koju, iskreno, nisam previše mario – a u centru svega bio je ostarjeli šerif koji jednostavno nije htio spremiti svoju značku u ladicu i odjahati u suton.

Čitav košmar različitih stilova – od komedije, romantične drame, preko akcića i vesterna do sudskog procedurala – vrtio se na ekranu, i jedino čega nije bilo jest ono što sam očekivao: ratnu avanturu.

I dok se stvar kretala prema svom očekivanom kraju, a policija čekala kako bi s istražnim nalogom pokucala na vrata glavnih likova, nisam više mogao izdržati to kopanje po pamćenju u potrazi za naslovom tog celuloidnog uratka, stoga sam se okrenuo najbližem susjedu.

– Oprostite, kako se zove ovaj film?

– Spašavanje vojnika O’Briena, odgovorio mi je čovjek, i nastavio gledati scenu privođenja.

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net