IN MEMORIAM Dragom kolegi i prijatelju Josi Puharu

U nastavku pročitajte dirljiv oproštaj od kolege, mentora i prijatelja koji potpisuje prof. Damjan Miletić.

U lijepa sjećanja otišao je Joso Puhar, jedan od najboljih opatijskih ugostiteljskih radnika iza kojeg je ostala plejada mlađih kuhara i konobara koji i danas rade onako kako ih je Joso naučio. A bio je izvrstan učitelj, stručnjak, recimo i pedagog iako nije bio te struke, ali njegovo veliko i toplo srce znalo je prigrliti svakog mladog čovjeka koji je ugostiteljsku struku odabrao za svoje životno zanimanje.

Joso je bio majstor nad majstorima za prepoznati budućeg dobrog radnika. I onda bi se sav posvetio brušenju struke dok iz mladog još nadobudnog konobara ne bi istesao vrhunskog stručnjaka.. Znao nas je okupiti oko sebe, pokazivati nam kako se nešto stručno radi, a usput bi se šalio, pričao kojekakve dogodovštine i u smijehu završio naše upućivanje u najskrovitije tajne ugostiteljstva.

Bio je drag čovjek, jedan od najpoštenijih koji su ušli u moj život. Bio nam je za vrijeme rada i otac i mati i prijatelj i drug. Bio je čovjek široka srca i tople duše. Bio je vrhunski konobar kakav se samo poželjeti može. A takvih je danas malo ili bolje reći gotovo da ih nema.

Njegov rad u restoranu Bevandi, vrhunskom ugostiteljskom objektu kamo su dolazili samo najprofinjeniji gosti na besprijekorne objede i večere, gdje su se kuhala i posluživala jela bez premca, a pića kojima ni nebo nije bila granica, nije ostao nezamijećen. Tamo se gosta tretiralo kao „svoga“… kao najbližeg prijatelja. Koliko sam puta čuo od mog Jose: „ Damjane, na večeru nam dođe gost i to je ok…., ali upamti …. S večere nam mora otići prijatelj.“ I toga se držim uvijek – zauvijek!

Kada se u Opatiji otvorio hotel Admiral tražili su se najbolji kuhari i konobari. Stvarala se neobična, ali darovita ekipa za rad u Taverni. Za kratko vrijeme, Taverna je postala vrhunski i nenadmašni ugostiteljski objekt u kome se jelo posluživalo u skladu s danima, običajima, godišnjim dobima, raspoloženjima… Pojedini su tjedni imali osmišljeni jelovnik samo za tu prigodu kojima je upravo Joso dao svoj veliki obol… Pa, ako je to bio karneval, konobari su bili kostimirani, ako je bio tjedan bakalara na jelovnicima je bilo dvadesetak vrsti jela, a konobari su ih posluživali obučeni kao harlekini, ako se radilo o lovačkoj kuhinji bili smo „lovci“… bio je vizionar… bio je avangarda ugostiteljstva! I danas se znam sjetiti i smijati kako smo goste posluživali na biciklima, na rolšuama, s romobilima, ali i u bijelim rukavicama… Bilo je smijeha i dobrog raspoloženja, ali i ozbiljnih razgovora te dobro osmišljenih priprema za posluživanje odgovarajućeg domjenka. No, to nikad nije išlo na štetu gostiju, nego suprotno. Gost je bio u prvom planu, gosta se posluživalo na najljepši način, a kad smo ostali sami, umorni i iscrpljeni poslom Joso je znao održati kratko „predavanje“ o tome kako se pristupa gostu, kako se rješava neka pritužba, kako treba ugoditi najzahtjevnijima. Pouka uz čašu piva ili vina primila se svačijeg uha. Nikada to neću zaboraviti!

Potom je Joso otišao u privatnike. Otvorio je i obnovio Pansion Učku. U svom radu ništa nije izmijenio samo se mnogo više trudio dokazati da je Učka naša kraljica kojoj treba dolaziti s poštovanjem i uživati u blagodatima koje nam ona pruža. Jelovnik se malo izmijenio, prilagodio. Tu je svoje konobare i nas koje je strukovno odgojio tada učio kako se priprema medvjeđa šapa, kako riječni rakovi, što je to „topla ili hladna daska“, kakav mora biti planinski catering. I tu se filiralo ribu, rasijecalo meso, radili se ražnjevi i kojekakve bakanalije, ali uvijek ponešto drukčije posebno – baš kako je to zamislio naš dragi, poseban Joso – vrhunski ugostitelj.

Na Učku su tada dolazili najeminentniji gosti. Sjećam se s koliko je pažnje primio tadašnjeg predsjednika dr. Franju Tuđmana koji je u pansionu održao sastanak o izgradnji Istarskog ipsilona. Sjećam se i odlazaka na Brijune i branja mandarina za akreditirane veleposlanike u Republici Hrvatskoj. O tome se nije mnogo govorilo, ali su iskustva i sjećanja ostala dragocjena. Znao nas je Joso učiti, voditi, usmjeravati. Znao nas je zainteresirati za posao. Znao je što svaki od nas može učiniti i kako će od nas učiti buduće generacije kao što smo mi upijali njegove riječi pouke i učenja.

Mnogo je toga znao naš Joso Puhar, mnogo nam je toga i dao, što mi danas prenosimo na nove generacije mladih.

I danas rado napravim sendvič i izrežem ga baš onako kako me Joso naučio. I danas se poigram s izradom nekog namaza po uzoru na mog dragog učitelja i prijatelja. I danas se rado sjetim njegovog dirigiranja u vlastitom objektu Cafeteriji Tenis u Opatiji u neposrednoj blizini škole u kojoj sam proveo najljepše dane. Svakog je dana u tom prostoru ugošćavao stotine učenika koji bi uz marendu dobili i njegov iskreni smiješak i lijepu riječ. A kad bi vidio neke žalosne oči gladnog učenika koji nije imao novaca za marendu, obično ne bi rekao ništa, samo bi mu pružio sendvič uz smiješak. I to je bilo dovoljno…ma tko to može platiti…I kao takvog ga mnogi pamte.

Otišao je moj – naš Joso Puhar u lijepa sjećanja. Ostavio je iza sebe – uz svoje najmilije – i na stotine onih koji su ga voljeli, koji će i dalje s ponosom isticati što su sve naučili od njega. Oni koji će ga ubuduće nositi u srcu i nikada ga neće zaboraviti.

Ja zasigurno neću. Joso, HVALA TI na svemu!

Tvoj Damjan

error: Content is protected !!