In memoriam: Sandi Šneler (1964.-2020.) – Prerano nas je napustio veliki sportski i društveni entuzijast
Tek sad kad nas je napustio, vidjet će se ogromna praznina koju je svojim preranim odlaskom ostavio u sportskom i društvenom životu naše zajednice…
Sandi je otišao u bolja sjećanja. Nažalost, ni zdural! Vijest koja je podmuklo stigla do mene dva dana prije Božića, šokirala je sve koji su Sandija poznavali. Iako su nade tinjale do zadnjeg momenta sa željom da će se prit na svoje i da ćemo imet priliku razmijeniti pokoju poruku, ako ne već ovih blagdana onda barem pred Tri kralja, no sudbina je htjela drugačije.
Sandi Šneler na Crikvenoj Dragi (ljeto 2020.) sa svojim suigračima…
Sjajni sportski duh kojeg je krasio ogroman društveni angažman i entuzijazam umirio se na nekom katu betonskog zdanja riječkog KBC-a i zauvijek otišao u spomen. No, kako dobre i vrijedne ljude krase prvenstveno njihova djela, tako će i iza našeg Sandija ostati puno toga. Neki će na prvu istaknuti brojne zasluge koje je imao u svijetu nogometa, kao igrač i trener, ali i čelna osoba NK Matulji, drugi će pak istaknuti volontiranje u mjesnom odboru, a treći čuvanje tradicije kroz Žejanske zvončare. Ja sam imao tu sreću da sam sa Sandijem u posljednje desetljeće surađivao na sva tri ‘fronta’. Iako, mi je kao novinaru prvenstveno vijest u fokusu, ovaj odnos bio je toliko do povjerenja da mi je ‘of the record’ s ponosom pričao o promjeni imena u NK Matulji nekoliko mjeseci prije javne objave, javljao brojne akcije i najave vezane uz Žejane i Mune, prišapnuo pripremu pomoćnog terena za mlađe uzraste… I naš posljednji razgovor tako je protekao u dogovor za reportažu nakon završetka faceliftinga stare škole. No, završetak tog projekta nažalost proći će bez naše zajedničke priče.
– Nikolić , ča je novega? Čuj, da te neč pitan’, tako bi započinjao naš razgovor. Prvo par besed o familije, pa onda ovisno o prioritetima i djelu godine – nogomet, Žejane, Mune… Zimi zvončari, ljeti turniri, a između, sve ostalo… I danas dok pišen ovaj tekst razmišljam o njegovom pozivu va konobu, nakon dizanja pusta ovog siječnja, prije ovog novog nenormalnog koje nam je ispretumbalo živote i nanijelo toliko tuge. Poziv sam nažalost odbio, isključivo sa željom da što prije posložim priču iz Žejana i objavim na portalu – aš oni opiru ‘peto godišnje doba’ i od njih se počinje. Mislio sam da imamo vremena i za to…
One crtice iz biografije, koje suhoparno i taksativno navode Sandijeve zasluge sam ispustio, u potpunosti su suvišne, sama činjenica da nas njegov osmjeh i široko srce neće dočekati je bolno tužna. Počini u miru, merital si veli spomen kroz sva djela ka si zajednice ostavil u nasljeđe. Adio, moj dragi Sandi!
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net