In memoriam: Veljko Barbieri (1929.-2013.)

admin 11 years ago Novosti

Volio bi čovjek reći ”život ide dalje“ i slegnuti ramenima. Ali svi mi dobro znamo da to nije tako. Jedan dio nas koji smo ga poznavali i cijenili odlazi s Veljkom.

Za Veljka Barbierija se svakako može reći da je bio kontraverzna osoba koja je objedinjavala u svom karakteru i djelovanju niz suprotnosti. Jedno mu, međutim, malo tko može osporiti: da je u svom poslu bio uspješan. Gdje leže korijeni tog uspjeha, pak, nije jednostavno odrediti. U njegovu plemićskom podrijetlu ili odgoju građanske, ljekarničke, gradonačelničke obitelji koji je dobio u Makarskoj svog djetinjstva, reći će neki.

Sitnije će duše umrijeti u vjeri da je ključ njegova uspjeha bilo poznanstvo s moćnicima poput Ante Markovića: takvi, naravno, nisu uopće poznavali Veljka koji je uspio u Zagrebu jednako kao i u Milanu, u razvoju tvrtke poput Končara kao i u podizanju na noge ACY/ACI-ja. Možda se najbolji odgovor na pitanje izvora Barbierijeve snage može naći u njegovim, toliko programski naslovljenim, memoarima Protiv vjetra: kada netko sa 13 godina ode u partizane, a iz rata izađe sa 16 godina kao major i zapovjednik bataljuna, dakle, kada netko u životnoj dobi kada se drugi još ne lišavaju igračaka, gospodari sudbinom stotina ljudskih života, onda je za očekivati da taj pečat odgovornosti nosi ostatak svog vijeka.

Tako je i Veljko čitava svog života ostao vođom, zapovjednikom i – lavom: pomalo ojađenim, pomalo omraženim, pomalo osamljenim. (Ova se ”osamljenost“ ne treba dovoditi ni u kakvu vezu s njegovom Vesnom ili djecom – Anitom, Franom i Barbarom, koje je toliko volio i kojima se toliko ponosio, možda više nego što su to i oni sami znali. ”Osamljenost“ se već može, međutim, preslikati na našu Opatiju, u kojoj čak ni Veljko, nakon što je ovdje živio i radio dobrih četrdesetak godina, nije stekao status ”Opatijca“, baš kao ni Ljubo Kuntarić ili toliki drugi.) Da je bio hrabar kao lav, u to nema sumnje jer, kako drugačije opisati čovjeka koji usred Zagreba, u Intercontinentalu, sazove konferenciju za novinare da bi hrvatsku javnost upozorio da najmoćniji čovjek u zemlji želi privatizirati i, po Veljkovu mišljenju, tako uništiti ACY.

Imao je taj lav ljudsku stranu. Znao se povući pred jačim, kao kada mu je jedan novinar zaprijetio da će mu ”zagorčati život“ ako se odluči tužiti novine koje su ga oblatile. Znao je priznati grešku: najprije nije bio za rekonstrukciju Ljetne pozornice da bi, nakon što je vidio Turatov projekt, promijenio mišljenje. Bio je izravan (zato ga, valjda, neki i nisu voljeli): nakon pobjede na izborima 2005. rekao mi je ”Znaš, da sam znao da ćeš koalirati s HDZ-om, ne bih glasao za Tebe“. Niti u jednom času nije prestao biti idealistom: u kratkoj i rijetkoj epizodi političkog angažiranja, stavio se na čelo liste Alijanse za treću Hrvatsku, više iz nekog apstraktnog poštovanja prema Supeku i don Grubišiću nego iz vjere u pobjedu.

Kao i sve velike ljude, većina ga neće pamtiti po šturim leksikonskim natuknicama, već po anegdotama. A bilo ih je mnogo. Recimo, još iz vremena njegova vođenja ACY-ja 1980-ih, kada je preduhitrio vlastiti uži tim i podigao plaće da bi parirao inflaciji. Ili, iz vremena djelovanja Grupe za Liburniju, oko 2000.: na napad jednog opatijskog novinara poručio je da se neće baviti tim beznačajnostima jer ”takve kao što je taj jede za doručak“. Pobliže sam ga upoznao uređujući rukopis njegovih memoara, oko 2003. U prvoj verziji, rukopis je obilovao optužbama i sada najmoćnijih političara za lopovluk: čak ni brojna ublažavanja nisu ga spasila sudske tužbe. Prema ACY/ACI-ju se oduvijek odnosio očinski: nije ga sam htio prisvojiti ali ga nije dao niti bilo kome drugome. Kada ga je jedan bivši generalni direktor (konačno) pozvao i, nakon predstavljanja razvojnih planova, pitao što bi on učinio, Veljko je rekao „one prije Vas bih pohapsio, a Vas bih smijenio“.

Nakon našeg preuzimanja vlasti u Opatiji našao se, logično, u najužem krugu savjetnika, pa je jedna novinarka napisala da računam na ”vremešnog Barbierija“. To je Veljka toliko pogodilo da ju je dočekao na stepenicama Grada riječima ”gospođo, nije ni Vaš muž rosa“. U jednome je času Veljko dao ostavku na mjesto predsjednika Savjeta za gospodarski razvoj s obrazloženjem da ga ”više ne slušam“: nakon par mjeseci priznao je novinarima da je ”tada mislio da ja više neću s njime ni razgovarati, a da sam mu ja potom dao Nagradu grada za životno djelo“. Te iste godine predložili smo ga za odličje Predsjednika Republike. I dobio ga je: Mesić mu je zataknuo za rever malu ”Danicu“ za gospodarstvo, malu u odnosu na velike lente kojima su ovjenčani neki Remetinčani.

Volio bi čovjek reći ”život ide dalje“ i slegnuti ramenima. Ali svi mi dobro znamo da to nije tako. Jedan dio nas koji smo ga poznavali i cijenili odlazi s Veljkom. Kamo – to je za ateiste misterij. Možda ”na nepregledne poljane narodne pjesme, odakle kao da je i stigao“, kako je Krleža napisao za Tita, a možda u neku 101. lučicu od onih sotinu koje je Veljko projektirao.

U svakom slučaju, bilo je časno živjeti s Veljkom.

Amir Muzur / Liburnija.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net