Ja prekoračih granicu

johnny_cash_sm“I keep a close watch on this heart of mine
I keep my eyes wide open all the time
I keep the ends out for the tie that binds
Because you’re mine – I walk the line.”

(Johnny Cash, “Walk the Line”)
Sve male ljubavi nalik su jedna na drugu, a sve doista velike ljubavi poremećene su na svoj način. Čini mi se ponekad da bi ovako nekako mogla glasiti parafraza famozne prve rečenice iz Tolstojeve “Ane Karenjine”. Evo neki dan na radiju se vrtila ona meni dosadnjikava stvar iz “Top Guna” koju su mnoge klinke dok sam bio srednjoškolac obožavale, a ja sam si uvijek mislio kako mora da ju je, možda upravo iz tog razloga, smislio neki “vrebač”.
Dobro, vjerojatno nije neobično da muzičari “bare komade” svojim pjesmama, jer još je i Beethoven pisao sonate koje bi onda nazivao po gospođicama koje bi ubrzo nakon toga završile u njegovom krevetu, ali uvijek sam mislio kako ima nešto pomalo dijabolično u ovim stihovima. “Watching every motion in my foolish lover’s game”… pa onda na kraju “Watching… as you turn to me and say: Take my breath away”. I tu pjesma završava. Pa se ja uvijek pitam što je bilo dalje, što ako cura nakon toga ne kaže “take my breath ili breast away”? Nego kaže naprimjer “take a hike”…. Eee, nadrljala si, Đurđa!

Johnny je dobar, a Cash je loš...

Johnny je dobar, a Cash je loš...


Znam kada sam prije nekoliko godina gledao biografski film o Johnnyu Cashu, “Walk the Line”, da sam isto u jednom trenutku pomislio da se glavni lik ponaša kao neki manijak kada su prikazivali scene o tome kako je “prekoračio sve granice” da stigne do “svoje” June Carter. Dobro, Jova Lova jest bio faca, i očito je nekako da je i stara June voljela te njegove spike i nije se osjećala skroz ugroženo, ali da ga je tužila sudu vrlo je vjerojatno kako bi Johnny nagrabusio zbog svog ponašanja.
Engleska riječ “stalker” inače dolazi od glagola “to stalk” koji znači nešto kao “tiho prilaziti”, “šuljati se”, otprilike kao kada se predator muva oko svog plijena, ali u prvotnom značenju za ovu se riječ nisu vezivale toliko negativne “vrebačke” konotacije. Više se upotrebljavala u rečenicama poput “Vojnici su se tiho šuljali po šumi”, ili kudaveć da ih neprijatelj ne primijeti. U današnje vrijeme kada kažemo “stalker” uglavnom mislimo na (stariju ili sredovječnu mušku) osobu koja na ovaj ili onaj način, obično sa značajnim primjesama seksualne nastranosti, napastuje drugu (mladu žensku) osobu.
U Japanu je ovaj problem eskalirao prije nekoliko godina kada se stvorila kritična masa čudaka koji su pipkali srednjoškolke po metrou, pa su Japanci bili prisiljeni uvesti posebne linije podzemnih vlakova u kojima se mogu voziti samo mlade cure. Ovaj se problem u zemlji “izlazećeg sunca” godinama gurao “pod tepih”, pa su tako vrebači uspjeli osnovati i svoju vlastitu “školu šlatanja”, plaćali učenicama da ih mogu slobodno pipkati u vlaku i razvijali različite tehnike svog bolesnog zanata.
uznemiravanje
Diplomantom jedne takve “škole meditacije” pokazao se ovih dana i poznati matuljski političar Davor Kalčić, a da je ovaj problem itekako izražen i kod nas svjedoči i činjenica kako je samo u ovom primjeru trebalo proći dvije godine da studentici Aleksandri Milanović “pukne film”.
Mladoj studentici ipak valja čestitati na velikoj hrabrosti koju je pokazala, odlučivši s ovom pričom izaći u javnost i izložiti se reflektorima medija. Ono što ovaj slučaj ipak pokazuje je da smo kao društvo i dalje vrlo inertni, a ponekad i izuzetno tolerantni prema problemu ljudi koji svojim devijantnim ponašanjem ugrožavaju tuđu slobodu. “U potpunosti podržavamo postupak i divimo se hrabrosti mlade studentice koja je s ovom pričom izašla u javnost. Poznajemo dotičnog gospodina, i svjedočile smo u više navrata njegovim sličnim ispadima, ali želimo ostati anonimne”, rekla mi je jedna gospođa koja radi u riječkoj Robnoj kući u ime sebe i svojih kolegica.
E sad, ja ne znam što je gore u ovom slučaju, imati manijaka koji napastuje studentice, ili ljude koji ga poznaju i godinama su spremni šutjeti o tome? Aleksandra Milanović završila je na podu nakon što ju je Kalčić nokautirao, ali bojim se da su puno teži udarci koje zbog nezainteresiranosti “normalnih” pojedinaca naše društvo prima iz dana u dan zbog toleriranja ovakvih postupaka. “Kad bi svi ljudi bili normalni, već to samo po sebi bilo bi nenormalno”, kazao je Pascal. U ovom času čini mi se kako je htio reći da je ponekad teško u potpunosti shvatiti pozadinu koja se krije iza nečijeg ponašanja, i možda bi doista bilo pretjerano prijaviti policiji svako “namigivanje”.
Primjerice Johnny Cash i June Carter desetljećima su živjeli u skladnom braku. Uvijek je moguće da se varamo. Uvijek je moguće da netko dok meditira, dvije godine studentice (slučajno) hvata za grudi. Doista, “where the fuck” su te granice???
Johnny Cash – Walk The Line

Marino Maljavac

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net