Klub očajnih čitatelja: Biblija

adam_eva…Šokantno otkriće – naš reporter donosi izvještaje iz tajnog opatijskog društva…
”If you can’t give a dollar, gimme a lousy dime.“ (Eva iz Monokinija)
Sada više niš ne razumijem, zabrujao je Bruno na našoj tjednoj seansi Kluba očajnih čitatelja.
-Tu piše kako je Bog stvorio ženu od Adamovog suvišnog rebra… Ali kako je moguće, prije svega, da Bog najprije stvori nešto suvišno pa da onda kasnije tako šlampavo nadoštimava svoj proizvod?! Zašto je čovječanstvu bio potreban raj, Eden, da bi cijela priča mogla započeti? I loše završiti. I nakon toga u taj raj uvesti nekakvu Evu, znajući cijelo vrijeme što će se dogoditi i onda izgnati čovječanstvo iz njega za sva vremena. A dinosauri i cijanobakterije su bili kao neki uvod u cijelu ovu štoriju, ili što? I mislim, čemu sva ta strka oko jabuke, zbilja mi to nije previše jasno. Čovjek bi očekivao kako bi recimo fragola mogla biti nešto kao zabranjeno voće, a ne neka tamo jabuka – zabrujao je Bruno, u čijem smo se stanu u centru Opatije sastajali svakog četvrtka. Ideja o pokretanju Kluba očajnih čitatelja bila je naravno Đulijanova, no bilo je to još puno prije nego što će ovaj fenomen poprimiti masovna obilježja i raširiti se poput bakterijskog oboljenja gotovo svim stanicama javnog bića, a KOČ (ili KOCH kako smo sami voljeli škrabati sprejem po javnim zidovima) postojat će doslovno u svakom kvartu u gradu.

KOCH u akciji čitanja

KOCH u akciji čitanja


– Treba reći kako u Bibliji zapravo nigdje ne piše da je Eva sa stabla otrgnula jabuku, već samo rajsko voće, što mislim ipak implicira kako se ne radi o fragoli. Ali, hm… ne misliš li da je ovo tvoje čitanje Biblije uvjetovano postavkom o svemogućem i nepogrešivom Bogu te se prije svega oslanja na poznavanje religijskih dogmi? Čini se kako ljudi danas često pljuju po religiji proglašavajući njezina objašnjenja neracionalnima i neznanstvenima, a koliko je zapravo sama znanost – znanstvena? Mislim, koliko ljudi doista poznaju određene znanstvene postavke, a koliko slijepo, da ne kažem religijski, vjeruju u znanstvenog Boga? Znanstvene postavke, one su naprosto… radi se o nečemu što je dato i u što nemamo pravo sumnjati. Ali… zašto? – trudio nam je objasniti Josip, koji nam se posljednji priključio.
Biblija, Sveta Knjiga. The Knjiga Boli Me Briga… Kada mi je Đulijano prije nekoliko mjeseci predložio da pokrenemo Klub očajnih čitatelja znao sam kako je riječ o još jednom njegovom hiru kojim je želio sebi i ostalima stvoriti zanimaciju da oplemeni svoj kradem-Bogu-dane hod kroz život. Najprije je postojala Druga filozofija, pa filozofska studentska udruga Furija, a sada kada smo svi odrasli i shvatili kako se naše postojanje u svijetu ne razlikuje previše od postojanja mrava u svemiru odlučili smo udariti svim silama. Očajni smo jer nemamo vremena čitati knjige zbog robotskih robovskih poslova koji nam isisavaju životnu energiju, a kada se s vremenom ipak uspijemo pretvoriti u zombije prepolovljujući si svakodnevni san, radimo to na tako očajan način da se više ni ne sjećamo onoga što smo pročitali. Jednom rječju – očajni smo i želimo to objaviti svijetu. We suck and we’re proud of it!
Seciranje biblije...

Seciranje biblije...


Naši početni sastanci u KOČ-u nisu ničim dali nagovijestiti kako se ne radi o još jednom sastanku propalih intelektualca koji će kroz filozofsko preseravanje sebe uvjeravati kako rade nešto korisno. No, opet… what can a poor boy do except to shit in the book club band? When in sleepy creepy crappy Opatija town there’s just no place for street fighting man…
-U Bibliji, prijatelji moji, zapisani su znakovi, samo ih valja predano iščitavati. S predanošću srca i uma. Jer zanesenost sama po sebi nije dovoljna, premda mnogi u to vjeruju, ali griješe; potrebno je usto, grubo rečeno, i nekakvo znanje. Nemojmo zaboraviti, čitamo tekst – Božju Riječ, ali i to su samo riječi. Bog se služi našim riječima, našom gramatikom, što također ne bismo smjeli smatrati slučajnošću – zanio se Petar.
– Analiza koja nas zanima – kaže Đulijano svečano, prekidajući Petra – ne percipira likove kroz određenu situaciju, nego smješta situaciju u likove. Time oni prestaju biti likovi i postaju osobe. Postoji kao neka ekstrapolacija uslijed koje oni skaču prema nama ili mi prema njima. Uzmimo recimo naše političare…
Jedan gad proždrijet će drugoga gada, kaže u jednom trenutku Ivan Karamazov, misleći pritom na svoga brata Dimitrija i njihovoga oca. Što će reći kako mora da je brat Dimitrij već duže vremena u Ivanovim očima gad. F. M. Dostojevski pisao je i da je proteklo već više od petnaest stoljeća otkad je čovjek prestao dobivati proročanstva s nebesa. Ako govorimo o Bogu i našoj politici, za koju mnogi drže da je već duže vrijeme u Božjim rukama, trebalo bi se mnogima zagledati u oči i pitati se koje su njihove prave namjere.
– Paul Arden kaže kako Isusa gotovo uvijek prikazuju s prijaznim jamicama na licu. Slikaju ga tako da bi nam se svima svidio. Danas bi Isusa na filmu vjerojatno glumio Johnny Depp. Međutim, mi ne znamo kako je Isus izgledao, možda je bio omaleni debeljuškasti čovječuljak ili je bio ćelav kao Gandhi i dlakav kao Mogwai, a možda je izgledao kao Osama bin Laden. Jesmo li mi sigurni o kome govorimo kada spominjemo političare? – odlučio sam se kratko uključiti u raspravu, pomalo iziritiran spoznajom kako slijede uobičajena dnevno-politička prepucavanja, te nastavio s pregledavanjem starih ploča u Bruninom stanu što je, ruku na srce, bio moj vrhunac večeri.
Dostojevski: ako je pero oštrije od mača, zašto se pisci ne briju?

Dostojevski: ako je pero oštrije od mača, zašto se pisci ne briju?


Nakon toga razmišljao sam malo o Bogu. Kinici su smatrali kako nema sumnje da je naš svijet stvorio Bog, no tvrdili su kako ga je nakon toga posve zaboravio. Bacio nas u đubrivo i pederski se povukao da bi se, šupak, mogao smijati našim igrama u blatu, veselo u ustima mljackajući kokice i pijuckati pivo. Je li i Bog kada se rodio dobio narukvicu u rodilištu kako ga ne bi zamijenili za recimo Đavla i je li se pritom možda nekoj umornoj medicinskoj sestri sotonistici potkrala pogreška? Kako se postaje Bogom? Većina ljudi mora svoj radni vijek provesti u nekom poduzeću, prolaziti kroz hrpu birokracije i raznih natezanja kako bi si jednog dana možda osigurala svoj “dva za dva” kutak raja na zemlji, a Bogu nije potrebna ni kreditna kartica. Njemu ionako mi plaćamo cugu i striptizete. U kešu.
U Hrvatskoj i u Opatiji su uvijek svi nedužni, jer jabuku (pardon, rajsko voće) je otrgnula, zna se – Eva. Adam je samo bio glup jer nije na vrijeme mogao pojmiti svo savršenstvo i dubinu Božjega plana. No, kako rekosmo, neke će se stvari ipak promijeniti, a zombiji iz Kluba očajnih čitatelja svojim će se hijenskim osmjesima keziti po svim opatijskim kvartovima.
Marino Maljavac / Liburnija.net

Similar articles

Tjedni retrovizor

3 years ago

Tjedni retrovizor

10 years ago
error: Content is protected !!