KNJIŽEVNICI NAŠEG KRAJA (1) Vinko Šepić: Pisac za djecu rođen na Novu godinu prije točno 150 godina

Foto: Iva Matić

Talijanski fašisti provodili su teror nad učiteljima u Istri, zato jer su učitelji pisali na hrvatskom jeziku. Poticao je da im se svi suprotstave i govorio: „Sudit će nas naši potomci“, kako bi pokrenuo svoje kolege.

Vinko Šepić rođen je prije točno 150 godina 1. siječnja u Rukavcu. Završio je učiteljsku školu i radio kao učitelj gotovo 20 godina u Buzetu u Istri, čak je s vremenom postao i ravnatelj. Zalagao se za osnivanje učiteljskog društva duž cijele Istre. S obzirom na to da je u nezgodno vrijeme pisao političke članke, imao je pseudonim, odnosno ime s kojim se potpisivao, a to je ime bilo Vice Orljak.

Pisao je za brojne listove poput Učiteljskog lista i časopisa Naša nada u kojemu je pisao priče za djecu. Kada je 1917. do 1918. godine zavladala glad u Istri, Vinko je odlučio poslati djecu da se nahrane u druge dijelove Hrvatske. Talijanski fašisti provodili su teror nad učiteljima u Istri, zato jer su učitelji pisali na hrvatskom jeziku. Poticao je da im se svi suprotstave i govorio: „Sudit će nas naši potomci“, kako bi pokrenuo svoje kolege.

Veći dio njegove privatne knjižnice su fašisti ipak uspjeli spaliti, kao i mnoga učiteljska, pučka i učenička djela. Na kraju je morao iseliti iz Istre, jer se nije prestao suprotstavljati, pa se preselio na područje Slavonije. Tada je to područje pripadalo Kraljevini Jugoslaviji. Umro je 1945. godine u Banja Luci. Bio je dobri butovnik, borio se za hrvatski jezik u Istri, osuđivao je miješanje politike u kulturu i pisanu riječ.

Iz pripovijetke „Bogat sam“ Vinka Šepića, napisano pod pseudonimom Vice Orljak

Bogat sam. Tako ljudi vele. Pa jesam! Krevet mali, stol i jedan stolac, knjižnica i harmonij, to je moje bogatstvo. Ljubim svoje malo posjedstvo kano djetešce igračke svoje, pa rado, vrlo rado i spokojno boravim u krugu mojih stvarčica. Radujem se njima, pazim ih i nadgledam i tetošim k’o dobra majka kćerku jedinicu. Na povratku u svoju sobicu, pozdravljam ih i ljubazno promatram k’o sretan otac dječicu svoju milu i zlatnu. Sretan sam i – bogat!

Iz pripovijetke „Nevolje učitelja na novoj školi“, napisao: Vice Orljak

Ne možete? uskliknu začuđeno mladi kolega, kao da bi starijemu htio reći: barem Vi biste morali imati novca. Barem krunu! Stariji kolega maši se novčarke, da mu je dade, al’ bilo u njoj jedva par desetica. Razočaran, zdvojan otiđe sa starijim kolegom, k imućnom posjedniku, da ga obadvojica zamole za desetak kruna, pa da može školi kupiti potrebito…

Similar articles

Tjedni retrovizor

8 years ago

Tjedni retrovizor

7 years ago
error: Content is protected !!