KNJIŽEVNICI NAŠEG KRAJA (2) Eugen Kumičić: Jedan od najvećih hrvatskih pisaca
Tekst: Iva Matić / Torpedo.media
Hrvatska književnost bila bi neizmjerno siromašnija bez poznatih autora, ali i književnih likova, iz našeg kraja. U želji da ih adekvatno predstavimo osobito najmlađim generacijama i tako uvedemo književne velikane i na “mrežu svih mreža” pokrenuli smo feljton u kojem ćemo predstaviti najslavnije predstavnike naše književnosti…
Književnik po kojemu se zove osnovna škola u Rijeci i Gimnazija u Opatiji, Eugen Kumičić, rođen je 11. siječnja 1850. godine, prije 170 godina u mjestašcu pokraj Mošćeničke Drage, Brseču. U njemu je završio osnovnu školu. U Rijeci je završio gimnaziju, a studirao je filozofiju, povijest i zemljopis u Beču. Iako je već toliko godina prošlo, i dalje se spominje jer je ostavio neizbrisiv trag za hrvatsku književnost. Radio je novinarski posao, pisao o politici, ali najveći je dio života bio profesionalni književnik.
Toliko je bio dobar u svome poslu da su ga proglašavali najčitanijim hrvatskim književnikom uz kolegu, Augusta Šenou. Imao je pseudonim Jenio Sisolski, ime kojim se potpisivao. U svojim se djelima bavio poviješću, stvarnošću i socijalnom tematikom. Također, kroz njegova se djela često isprepliću ljubavne zavrzlame. Prvu je pripovijetku napisao u 29. godini, a neka od njegovih najpoznatijih djela su „Urota Zrinsko – Frankopanska“, „Začuđeni svatovi“, „Olga i Lina“, „Gospođa Sabina“ i „Jelkin bosiljak“.
Radnja njegovih djela dosta je često vezana uz naš kraj, pa se spominju Volosko i mjestašca u blizini Opatije u „Jelkinom bosiljku“, kao i recimo otok Krk u romanu „Sirota“, a znao je provući i krajolik Brseča kroz svoja djela. Njegova žena bila je Marija Kumičić, jedna od prvih hrvatskih novinarki, a imali su dvoje djece – Đuru i Tomu. Borio se za hrvatski jezik u Istri u vrijeme kada je to bilo jako teško, a umro je u 54. godini života u Zagrebu.
Iz romana „Jelkin bosiljak“ Eugena Kumičića:
Ivo ju je volio kao da mu je rođena sestra. Kad je njemu bilo osam godina, a njoj dvije, kuma Tonka, Jelkina majka, dala bi mu je da je čuva, kad je morala kamo za poslom otići. Ivo se je s Jelkicom po klancu igrao, dok su ostali njegovi vršnjaci po morskoj obali skakali, ribe lovili, a možda i po tuđim vrtovima za voćem posizali. Prije svoga odlaska brodom “Zorom” Ivo je i Jelku nekoliko puta poljubio. Djevojčica je jecala za svojim prijateljem. Majka ju je tješila da se umiri, da će se Ivo vratiti i da će joj donijeti lijepi svileni rubac baš iz same Amerike. Jelka je kroz plač odgovarala majci da joj rupca ne treba, ali da se boji da se Ivo neće više vratiti, nego da će ostati u Americi, kao što je ostao njezin otac.
…
Nakon nekoliko mjeseci došlo u Jasnovo pismo iz Montevidea. Ivo ga je sam napisao svojim materinskim jezikom. Nije on badava išao četiri godine u pučku školu. On se doduše nije razumio u astronomiju i u druge visoke, korisne i lijepe znanosti, ali je znao jasno čitati, lijepo pisati i dobro računati. To svoje znanje zahvaljivao je Ivo svom požrtvovnom župniku koji je u Jasnovu dobrovoljno vršio i službu učiteljsku, jer uređene škole nije bilo, a dobri je župnik znao koja je blagodat jadnom mornaru, kad se iz tuđih strana svijeta, gdje ga nitko ne razumije, može svojom milom hrvatskom riječi javiti i porazgovoriti sa svojim dragima u zavičaju.
Dosad objavljeno u ovom feljtonu:
KNJIŽEVNICI NAŠEG KRAJA (1) Vinko Šepić: Pisac za djecu rođen na Novu godinu prije točno 150 godina
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net