Kratka analiza opatijske politike

Na ku bandu vetar puše?

Na ku bandu vetar puše?

Opatija – Javlja li se u opatijskom političkom životu situacija poznata kao slabljenje stranačke vezanosti? Odnosno, slabe li stranke općenito, a ispražnjena mjesta pod dnevno-političkim reflektorima zauzimaju organizacije nestranačkog ili ne-ideološkog predznaka? Teza – niti jednostavna, niti lako dokaziva – na prvi pogled odudara od logičkog rezoniranja. Međutim, u cilju dolaska do zadovoljavajućeg odgovora, pokušajmo je malo pojednostavniti i preslikati na stvarnu gradsku političku scenu.
txt12
Nema za to boljeg mjesta od gradske vijećnice. Čini se da njen sadašnji sastav ne podržava iznesenu tezu – nezavisna lista Amira Muzura spala je na tri vijećnika, a svoju su prisutnost pojačali SDP i HNS. Ipak, stvari treba postaviti malo drugačije. Muzurova lista doista je izgubila popularnost, no to ne znači da je biračko opredjeljenje za nestranačku politiku popustilo. Da Muzur nije bio jednokratni fenomen, pokazuje i činjenica da je na izborima za gradonačelnika 2009. dobio čak i više glasova nego 2004. Uz to, u Vijeće je ušla još jedna nestranačka lista – ona Nikice Pažina, sa dva zastupnika, povećavši tako ukupan broj nezavisnih ruku na pet. Više od četvrtine sastava Vijeća, dakle, potpuno je nestranačko.
Međutim, imamo u Vijeću i moderne pojave koje se ne mogu vezati uz tradicionalno shvaćanje političke stranke – Akciju mladih i Hrvatsku stranku umirovljenika. Njih možemo nazvati terminom interesne stranke, što su, ako je vjerovati onome što u knjizi ‘‘Komparativna vladavina i politika’‘ pišu Rod Hague, Martin Harrop i Shaun Breslin; ‘male stranke koje žele doći do mjesta u parlamentu kako bi radile na postizanju ciljeva posebnijih od vladanja’. Drugim riječima, tim ‘‘strankama’‘ nije cilj osvajanje vlasti, već zastupanje interesa posebne društvene skupine (umirovljenika, mladih…). Iz njihovog imena ne može se očitati kraj političkog spektra kojem pripadaju (kao što se, primjerice, može nedvojbeno zaključiti da stranka imena ‘Socijaldemokratska partija’ nominalno pripada ljevici), a u njihovom programu ideologija ne igra nikakvu ulogu (slikovito rečeno – okupljaju penzionere i mlade ljude bez obzira na to jesu oni, ili njihovi preci, nosili partizanske ili domobranske uniforme).
txt21
Dakle, broj članova opatijskog Gradskog vijeća koji ne pripadaju klasičnoj stranačkoj podjeli iznosi – osam, i kreće se otprilike na razini onog koji je vladao i u proteklom mandatu. A pojavu koju možemo pratiti kroz više razdoblja ne možemo označiti ‘‘prolaznim trendom’‘.
No, to je samo jedna strana vijećnice. Na drugoj još uvijek imamo 11 čvrstih ‘‘stranačkih vojnika’‘. Predstavnici HDZ-a, SDP-a, IDS-a i HNS-a, čini se, imaju ideologiju koje se čvrsto drže, ali i, još uvijek, veću potporu javnosti od ‘‘ne-ideološkiih’‘ grupacija. Ipak, one od izbora do izbora sve više slabe, ali, još značajnije, slabi i stranačka struktura koja se u svim ovim organizacija (s eventualnom iznimkom HNS-a) urušava iznutra.
O SDP-ovim problemima sve je jasno – jedan dio stranke želi promjene, novi kurs, mlade ljude na čelu, dok drugi dio stranke želi obrnute stvari. Vodstvo HDZ-a, također, nije daleko od smjene, a jasno je da su i odnosi u IDS-ovu taboru daleko od idiličnih, ponajprije zbog teškog izbornog poraza. IDS je upravo amblematski primjer gubitka identifikacije birača sa strankom – prije 16 godina (dakle, samo četiri izborna mandata) sa strankom se identificiralo 90 posto opatijskih birača, a danas su spali tek na glasove svojih članova i njihove obitelji.
txt31
Djelomično su se glasovi njihovih birača preraspodjelili drugim strankama ljevice (SDP i HNS), ali čak i tu ne možemo govoriti o ‘‘vezanosti’‘ birača uz stranku, jer izborni mandati ove dvije stranke poprilično variraju iz godine u godinu. Odnosno, glasači se zaokružiti broj na listiću ne odlučuju motivirani dugotrajnim procesom političke socijalizacije (izgradnje svog vlastitog političkog imidža kao ljevičara ili desničara, tradicionalista ili liberala, HDZ-ovca, IDS-ovca ili HNS-ovca) već trenutnim hirevima, pojedinim kandidatima, programima ili propagandnim porukama.
A slabljenje jedne stranke loša je vijest i za sve ostale, jer neminovno znači i njihovo slabljenje. Naime, Von Beyme je 1985. godine klasificirao stranke u zapadnim demokracijama, ustvrdivši da su sve stranke nastale kao reakcija na društvenu situaciju ili, češće, drugu stranačku organizaciju (primjerice, liberali kao reakcija na konzervativce). Kod nas se ta reakcija pretvara u lančanu – jedna je stranka raison d’ etre svake iduće.
Najstarija je stranka u opatijskom parlamentu SDP – kao sljednica nekadašnje Komunističke partije. Kao reakcija na komuniste nastao je, na razini Hrvatske, ali i u Opatiji, HDZ – konzervativna stranka izrazito nacionalističkog stava. Reakcija na njih bio je IDS – u njihovim prvim nastupima otpor hadezeovskoj politici bio je barem jednako važan kao i deklarirani regionalizam, što se može vidjeti i iz tadašnjih izbornih parola (‘‘ni ‘zna se’ nego ‘za se’). HNS se može smatrati jednom strankom građanske orijentacije i političkog centra, nastalom kao reakcija na sve jaču polariziranost domaće stranačke scene.
Lanac stranačkih veza opstat će dok i same stranačke organizacije budu snažne, no očito je da one to prestaju biti, nagrižene unutrašnjim sukobima oko programske orijentacije i vanjskim pritiscima nezavisnih lista i interesnih stranaka, koje svoju sve veću popularnost mogu zahvaliti i gubljenjem povjerenja građana u sve političke institucije, pa tako i same stranke.
Davor Žic

error: Content is protected !!