Mandria: Djetinjstvo jedne vile i vila jednog djetinjstva

vila_mandria_smmZa Liburnija.net piše: dr. sc. Amir Muzur
Do nje se ne dolazi lako niti usput, nju se ili otkriva slučajno (jer ona je uvijek u drugom redu) ili se u nju odlazi s dosadno-birokratskim, bespolnim izrazom lica kako već zahtijeva obavljanje formalnosti. Međutim, nije uvijek i svima bilo tako.
Kada su je u zrelim 1880-im izgradile Schülerove Južne željeznice, vila Mandria zatekla se na području tako nazvanom ili po stadima (mandria) ovaca koja su se ovdje sakupljala ili po pejorativnom nazivu za kvart raznih puževskih, jačićevskih, ježičevskih i inih koliba koje su u susjedstvu imale i gostionicu i boćarske terene (dakle, manje-više kao i danas). Izlišno je napomenuti da gospodin Schüler nije gradio Mandriju i okolne Floru i Lauru da bi popravio standard lokalnih parija, već radi iznajmljivanja gostima-bogatunima koji su se pokazali prekobrojnima ili preotmjenima za Kvarner i Stephanie.
Kada je vjetar vremena rastjerao dim Južnih željeznica, Mandriji nije preostalo drugo do slijediti sudbinu i nove vlasnike svih südbahngesellschaftskih posjeda u Opatiji i šetati iz ruke u ruku raznih privatnika i društava koji nisu dirali ništa drugo do imena, prekrstivši vilu za talijanske ere u Antonio.

Madria, Antonio, Komitet - svako vrijeme svoje ime nosi

Madria, Antonio, Komitet - svako vrijeme svoje ime nosi


U jednom povijesnom časku ukazala se prilika da zgrada pripadne Opatijki: stari lord Wooldridge imao je najbolju namjeru ostaviti je unuci Paoli, ali je baka, koja je i inače običavala svojoj djeci zagorčavati život, stopirala stvar. Za Drugog svjetskog rata ovdje je bio Deutsches Heim, iza 1945. kulturni dom, pa radničko sveučilište kamo su nas nonići ustrašene dovodili na satove engleskog i čekali nas na boćariji dok smo mi u rukama stiskali njihove kape kao garanciju da će po nas doista i doći.
Općenito, za nas, dječurliju sistema koji nas je tjerao u pionire a mi smo im pristupali bez neke posebne boli i frustracije, čak s nekim ponosom, za nas sve te priče o vili s dva imena nisu bile znane, ili barem, nisu bile od značenja. Za nas je kuća u Nazorovoj 2 bila veliki žućkasti brod s pramčanim jarbolom, uronjen u zimzelenilo borova. Pamtili smo je po sivom krovu pod koji smo se u trku sklanjali dok ne bi stao ljetni pljusak.
Rijetko smo ulazili na glavni ulaz s pomalo pompoznim kratkim stubištem koje je pod crvenim tepihom vodilo do Crvenog križa, Saveza boraca ili partijskog Komiteta, dakle, organizacija nama djeci beskrajno dosadnih i bespotrebnih, ali našim roditeljima ponekad presudnih. Radije smo se uspinjali sporednim, uskim stepenicama koje su u polumraku dizale zapuhanog posjetioca do kata sa Savezom socijalističkog radnog naroda i Sindikatima (podjednako slabo posjećeni) i veselijeg tavana s prostorijama Saveza omladine gdje smo pokretali i uređivali omladinske listove, do ureda Marija Glogovića (“istraživač arhivske građe NOR-a”), do zahoda.
U prizemlju se, pak, uređivala Opatijska komuna, za okruglim stolom Cvjetane Miletić za kojim se upoznavalo sva važnija lica Opatije. U vili se već više puta glasovalo, držalo sastanke, osnivačke skupštine Opatijskog liberalnog foruma i stranačkih ogranaka, tečajeve transcendentalne meditacije i javna predavanja zajednice Talijana.
Vila je bila i ostala utočištem i simbolom svih deložiranih, od folklornog ansambla Zora do Židova ili društva Laurus: ne bi bilo pretjerano reći da je Mandria, uz Zoru, bila najjavnijom opatijskom zgradom.
Vezane vijesti:
Je li Matko Mandić bio “velik čovjek”?
Skica za priču o opatijskom mulu
Kratka budućnost (jednog) vremena
Od jajeta do Imperiala, spomenika jednom pluskvamperfektu
Amalia – vila za bogove
O čitanju i Čitanju
Čudnovati svijet opatijskog zaleđa
Vještice na kastavskoj duši
Učka: skica za povijest jedne planine

error: Content is protected !!