Mirisi, zlato i… Damjan (feljton)
“Budućnost prazno i beznadno ječi od pozlaćenih salonitnih fanfara. U raju smo. I to je sada vječnost.”
(S. Novak, “Mirisi, zlato i tamjan”)
“Adijo pamet, stara kurba, adiiiijo svet
pusti betonske nosilce da ga nosijo.
Adijo pamet, danes gremo naaaa izlet…”
(Lačni Franz, “Adijo pamet”)
Sunce, stari dobri frend, nestašni El Sol, svojim je zlaćanim zrakama ovih dana prošarao Liburniju, napokon najavivši skori dolazak svog ćudljivog kumpanjona La Primavere, i njegovih meni posebno dragih rođaka i rođakinja – Kihavice, Šmrklja i Bronhitisa (ne pitajte me kako se ovo kaže na talijanskom ili španjolskom). U Opatiju je stigla i prva ovogodišnja lastavica – nestašna Paloma Bianca. Iznemogla nakon napornih prekomorskih putešestvija (već vidim “montipajtonovce” kako pitaju: “is she African or American sparrow?!”), zalepetala je svojim umornim krilima iznad hotela “Ambasador” te se posljednjim snagama srušila na krevet u jednom od luksuznih hotelskih apartmana.
Naravno, uz pomoć uvijek susretljivog hotelskog osoblja koje joj je pritom vjerojatno pjevušilo: “da je meni nebom letjeti, ulala ulala, nebom letjeti…” Budući da je HRF za ovo ljeto otkazan, cure glasine da bi možda neke od osoba iz opatijskog javnog života mogle spasiti situaciju. Recimo Jasna Doričić Sanković mogla bi pjevati Severinine hitove na žejanskom, a već dugo mi se po glavi muva ideja da organiziram književne večeri Klaudije Beni i nekih ostalih lokalnih “lakonotaša”. “Više… nisam tvoja… sad sam… ona koja… trrrpi… da bi bila voljena…” tekst je kao stvoren za interpretativno čitanje u izvedbi gradonačelnika Dujmića. Koji, čini se, pomalo gubi povjerenje uvijek nestrpljivog opatijskog puka. Čujem da su u Lovranu HSU-ovci pod vodstvom predsjednice tamošnjeg Vijeća organizirali svoj tradicionalni godišnji bal za umirovljenike i sve koji se tako osjećaju. Prigodan naziv njihove večeri mogao je biti “Zatancaj s Đurđicom Tancabel”, što bi bio povod i ostalim liburnijskim političkim “selebritijima” da pokrenu raznorazne privatne “partije”, sličnih tematskih naziva. Poput primjerice “Zaruži s Alenom Ružićem” , ili “Zaćikaj s Marijom Ćikovićem”…
We have uppers, downers, screamers…
No, kako bi rekao Johnny Bravo, “enough about them, let’s talk about me”. U šetnjama Opatijom ovih dana kroz nosnice mi se uvukao miris proljeća, poput nekakvog placebo efekta, tako da pomalo počinjem osjećati prve znakove grlobolje i pelud kako struže po mojim dišnim kanalima. Zamišljam kako se već hipohondrično šopam plavim Strepsilsima. Napamet mi pada još jedan Johnny – Johnny Depp u “Strahu i preziru u Las Vegasu” kada otvara bunker s tabletama. “We have uppers, downers, screamers…” Radnici što pjeskare opatijske klizave pločice, zlatne poput nebeskog Sunca, nestašnog El Sola, iz nekog me neobjašnjivog razloga podsjećaju na bubanj Damjana Likavca (“likati” na slovenskom znači “glačati”) s prva dva albuma Lačnog Franza.
Likavec, koji danas svira bubnjeve za “No Name Blues Band”, sasvim je slučajno upao u prvu Franzovu postavu, budući da je originalni bubnjar Andrej Pintarič u to vrijeme služio vojsku, pritom ostavivši neobičan stilski pečat na prvijencu “Ikebani” i njegovom nasljedniku “Adijo pamet”. Prvi od njih je, kažu, snimljen u studiju za samo 36 sati. Bend na svakoj pjesmi zvuči poput raštimanog orkestra, a zadrti fanovi (poput mene) reći će kako ni najbolji crnohumorni tekstovi Zorana Predina na idućim albumima ne mogu nadoknaditi “peglasti” i avangardno rastrojeni bubanj Damjana Likavca. Kao što zadrti fanovi Ramonesa (kao naprimjer ja) smatraju da “sound” benda više nikad nije bio isti nakon što su Johnnyu Ramoneu ukrali gitaru. Opatijsko “peglanje” pločica vjerojatno će ipak potrajati više od 36 sati, ali zato će žuta površina barem biti sigurna za hodanje tijekom ljeta. Osim ako ne padne kiša…
Adijo Opatija, stara kurba, ovaj dama… pješuvim u sebi dok se vozim prema Matuljima. Moje dobro raspoloženje uoči tamošnje sjednice Vijeća prekida nelagodan osjećaj – slutnja da me netko prati. Već zamišljam kamere u autu i smijeh matuljskih općinskih čelnika dok na nekom monitoru uživaju u mojim pjevačkim izvedbama. Nakon što sam parkirao, zazvoni mi mobitel, a na liniji je kolega koji kaže: “Zvala je neka žena iz Tokija. Poručuje ti samo da je dobro, da je sretno stigla, i da možeš očekivati kako ćete se još čuti.” Odmah pomišljam na Akiko Blablavaši, nesuđenu Jeanne D’Arc liburnijskog političkog života. Odjevena u bež kabanicu sa sunčanim oćalima na okicama, spremna je na sve izazove ćudljivog La Primavere. Ruže su crvene, pločice su žute, a tajne skrivene…
Iz nekog razloga u tijelo mi se uvukao nekakav nemir, “obup”, rezignacija, što li. Proljetna groznica i alergije koje me napadaju, možda. Osjećam da bezuspješno pokušavam razriješiti neke kodove koje mi nameće okolina. Na neku foru, ko kad vam se sviđa neka cura, a ne znate što ona misli o vama. Ipak, veselo nastavljam s pjesmom u sebi: “Za praznino je obup, za obupom novi up”…
Marino Marubatsu-san (aka Marino Maljavac)
Lačni Franz – Paloma
Vezane vijesti:
Matuljska olimpijada
Izgubljeni zavičaj (feljton)
Čakavska seksualna i prokreacijska kolumna (Da se sorta ne zatare)
Izvanbrodski dnevnik (Feljton: priča o Akiko Blablavaši)
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net