O čitanju i Čitanju

Objavljeno 14.11.2009.

Popis pučanstva župe Mošćenice iz 1801. Albina Senčića

Popis pučanstva župe Mošćenice iz 1801. Albina Senčića

Za Liburnija.net piše: dr.sc. Amir Muzur

Ima ih koji uzimaju knjigu u ruke kao da je, naravski, riječ o predmetu bešćutnom, dosadnom i suhom, koji je tu tek da skuplja prašinu i bojom krasi policu. Pred takvima su slova na svakoj stranici jednaka, šutljiva i hermetički antipatična, i njihov izgled može u najboljem slučaju izmamiti prijatan večernji zijev. Ali ima i onih za koje je knjiga događaj kojemu se pristupa s poštovanjem i zahvalnošću, kao prijatelju kojega molimo da nam oda nešto čemu samo nas dvoje znamo pravu vrijednost. Ova vrsta ljudi knjige dodiruje jagodicama i njuši svaku stranicu kao da se radi o unuku kojeg želi na svaki način privući bliže k sebi. Za takve tipove, redovito ismijavane i proglašavane oligofrenom sanjarskom čeljadi, svečanost razmicanja korica knjige pretvara se u orgije riječi koje se svaki puta razlete na sve strane kao poplašene divlje guske, a slova se love u beskonačno duga kola koja plešu živahno kao “domaći” iz Mažuranićkinih bajki.

txt11

I ovaj Senčićev popis pučanstva može nekome djelovati kao duga lista imena i datuma po svemu dalekih i davnih te stoga ograničeno zanimljivih. Rubrike i križanja ponavljaju se iz stranice u stranicu, čak su i prezimena obiteljskih glavara reducirana na seosku oskudnost. Ali za one nepopravljive lude sanjare, ta površna vizura transformira se u daleko fascinantniju priču o jednom živom naselju koje je, u vrijeme desetljećima starije od fotografije, fiksirano zauvijek pedantnom popovskom rukom.

Da bi taj trud, star puna dva stoljeća, mogao biti prenijet u suvremene, nama razumljivije simbole i umnožen, trebalo je satima listati i cijediti matične knjige. Taj posao, posao arhivskog traženja i pronalaženja, nije za svakoga. Ima nas koji u njemu uživamo: sjedimo za stolom u biblioteci i dopuštamo da pred nas iznose prašne kutije kao najbolja i najskuplja jela. Kad utonemo u vrijeme koje smo sami odabrali kao da smo se prepustili vremeplovu, do nas dopire tek glas Mladenke Merdžanić koja nešto objašnjava novajlijama, ili Ivana Peranića kojega svi vuku za rukav. Projure u žurbi i Zakošek, Senčić, Crnković ili Krota, ali to nas par za stolom, odvučeni daleko nekom listinom koju držimo u ruci, doživljava tek kao figure u pijanoj omaglici. Za tim stolom, za kojim se nekada zimi jedva disalo u od peći zadimljenoj prostoriji, najčešće se pronalazi sasvim drugo od onoga što se počelo tražiti, i taj stol, u zadnje vrijeme već prilično gusto naseljen, sve više nalikuje okupljalištem onih fanatičnih grozničavih tragatelja za zlatom koji su, rame uz rame, investirali godine truda u ispiranje čitavih rijeka, da bi na kraju ostali na suhom tek s ponekim upotrebljivim zrnom na dlanu.

Senčić nije za nas isprao mošćeničku rijeku od prije dvjesto godina. Preselio ju je iz arhiva u naše domove i gurnuo nam sito u ruke. Kome se ne “grusti” zasukati rukave, može izvući iz Senčićevog toka krhotine nestabilnog vremena kada se, doduše, rađaju Balzaci i Anderseni, ali i ustoličuju Napoleoni koji će za par godina zakucati i na ova naša liburnijska vrata. Bez previše slutnje o tome, ovi krajevi ratuju s gusarima i škrljevskom bolešću, boginjama i “debolecom.”

txt2

U mošćeničkom Statusu animarumu se, međutim, tome otkriva slaboga traga. Odavle mnogi odlaze na službu u Rijeku, kao Josip Dešković iz Wohinčeve trgovine, sluškinje-sestre Marija i Matija Lazarićeve, ili Matija i Ana, kćeri Bartolomeja Negovetića, čiji je bratac Josip preminuo s mjesec i po dana. Da je kosilo novorođenčad govore i note uz imena pet dana stare Marije Negovetić ili petnaest dana starog Gašpara Deškovića. U Rijeku su Mošćeničani odlazili i po nevjeste, kako svjedoči slučaj Franje Šepića, dok su Ivan i Josip Negovetić preferirali Opatijke iz rodova Justija i Tomašića. Iz te iste obitelji jedan se je šesnaestgodišnji Antun zaredio i postao franjevac, a rođakinja mu Franja udala se za podoficira. Neki su se otiskivali i dalje, na more, kao Matija, sin Ivana Deškovića, ili Josip Negovetić, Domaldovićeva kćer izgubila se u Milanu a sin Ivana Rubinića u Zadru. Izgleda da su i Mošćenice nekima bile privlačne, pa su ovamo došli Antun Valenčić iz Buzeta i Giovanni Batta iz Furlanije, dok je služba dovela Opatijca Ivana Tomašića, kanonika, i vikara Andriju Juranića iz Dubašnice.

Mošćenice

Mošćenice

Da su i mošćeničani izvozili sakralni kadar, svjedoči Josip Negovetić koji je imenovan kapelanom u Čepiću. Imale su Mošćenice i lokalne plemenitaše, kao Josipa de Wagatheja, čija je kćer Marija našla dostojnu partiju tek u Beču. S daleko manje privlačnim, soldačkim rentama, negdje su Austrijom hludili i Josip i Juraj, sinovi Bartula Rubinića i Ivan Stenta. Mornari i vojnici austrijske vojske, a jedan bogami i francuske, riječke sluškinje i snahe, Rubinići, Rudani, Brubnjaki, Rosovići i Sandalji: duga kolona nesretnika i nesretnica kojima je put u raj bio popločen dočekivanjem i ispraćanjem tuđih vojski i brodova, pranjem tuđih gaća, ili im je bio milostivo skraćen udarom groma, kao u slučaju Marije Juretićeve. Sve to i još koješta drugo iščitava se iz Senčićevog Statusa animaruma koji se nameće kao priručnik za pitanja od standarda, ukusa i pobola raznih Muškardina, Cvetana i Škalamera, pa sve do migracija vazda nemirnih Jačića iz opatijskog rasadnika.

I tu se knjiga zatvara, a platna stara dvjesto godina smataju se iza horizonta. Ali onda se čovjek sjeti da i danas u Mošćenicama i oko njih žive isti Senčići, Rudani, Rosovići i Sandalji, kopaju po arhivalijama, načelnikuju općinom, ordiniraju ili studiraju vlastitu genealogiju. A Senčićeva knjiga poskoči na polici i, da ga nije stid pred poštenim i pametnim svijetom, čovjek bi se zakleo da u njoj ima života.

Oznake: , , , , , , , ,

Vrati se natrag »