O moru kao ogledalu: spuštanje Lovrana i Lovranaca na obalu Kvarnera

lovran_jugoZa Liburnija.net piše dr.sc. Amir Muzur
Ovaj kazan s divovskim ručkama na Učki i Velebitu, čiji inertni sadržaj tu i tamo prodrmaju, svaki sa svoje strane, bura ili jugo, za većinu je promatrača tek mizanscena ni po čemu neobična, neupadljiva i povremeno čak dosadna, otprilike kao nekakva sumnjiva vrednota naslijeđena od romantičnih naših starih. Kabao vode koji otežava prometovanje, vlažan dah koji prska noge šetača, bezdneno groblje povraza, kupačkih prstenova i ključeva.
Međutim, čak i tim jadničcima koje je priroda lišila i najmanje blagodati sentimentalnog utočišta u samome sebi, trebalo bi biti sumnjivo zašto se moru pišu i skladaju pjesme, zašto se godišnji odmori i liječenja planiraju na moru i zašto za mora toliki još uvijek ratuju.
Iščitavanjem zapravo jednostavnih piktograma s morske površine uspostavlja se most prema tradiciji nepismenih predaka koji je nisu uspjeli ispričati na drugi način. A kada se u moru prepozna egzistencijalna konstanta, čini se da Lovranci nikada ništa drugo i nisu radili do živjeli oko mora i od mora.
Prvi kontinentalci koji su ovamo dolazili iz Panonije još u brončano doba, proveli su vijek skrivajući se u spiljama oko Lovranske Drage, shvaćajući more kao brisani prostor s kojega dolazi samo i jedino prijetnja. Pa još i u antičko doba, kad su već patricijski bakanti svoje vile naveliko podizali na samoj obali, u vremena građanskih ratova, gusarskih eskalacija i domorodačkih ilirskih pobuna, sve se to opet selilo u brda i stare citadele, pa su čitava kvarnerska naselja, kao Plomin ili Omišalj, imali svoje sigurnosne “rezervne pozicije” u visokom zaleđu. I ranosrednjovjekovni lovranski “Grci” imali su svoje pećine u kojima su čekali da protutnje barbarske bande raznih Gota, Langobarda i Slavena.
a_1
U jednom trenutku, međutim, taktičko osciliranje između kontinentalnog zova i primorskog bivstvovanja je prestalo: u tom času preci Lovranaca postali su stalnim inventarom zaljeva koji su Rimljani znali kao Plominski, a koji Pavao Orozije zove Liburnskim. Dakako, opasnost s mora nikada neće prestati. Svaki rat dogurat će u Kvarner nekakvo brodovlje da straši pošten narod i podsjeća ga da je na krivom mjestu izgradio selo: mletački albanski plaćenici iskrcavat će se nekoliko puta tijekom uskočkog rata, paliti i haračiti Liburnijom 1599.-1615., pokušavajući iskorijeniti uskočke jatačke fontike; 1702. zapovjednik francusko-španjolske flote Forbin, ratujući protiv Austrije, topovima tuče i pljačka Lovran; 1918., na preneraženje dobroćudnih naivnih narodnjaka, na obalu se iskrcavaju Talijani pokrećući četvrtstoljetnu fašističku terapijsku proceduru ricinusom; napokon, ujesen 1991. Liburnija će doživjeti da je blokiraju torpiljarke Jugoslavenske ratne mornarice koju je sama financirala. S mora je dolazila pogibelj, ali i spas: 1813. usidrit će se pred Lovranom flota engleskog admirala Freemantlea koja tjera pred sobom Francuze; 1945. iskrcat će se na par liburnijskih punktova IV. armija Narodnooslobodilačke vojske i prekinuti stoljeća i stoljeća raznih alpeadrijskih kombinacija od kojih je ova obala bila već umorna.
Umjetnost i razumijevanje mora ne počiva, međutim, na pasivnom iščekivanju ukazanja na njegovu horizontu, već u njegovom iskorištavanju kao privrednog resursa. Još u XII. stoljeću, bar ako je vjerovati Arapinu Idriziju, Lovran je naveliko profitirao od brodogradnje. Tesari, vrtači i kalafati bili su izvoženi i na susjedne liburnijske plaže, kao što je oprićski magnat Minak, koji se obogatio prodajući u kolerom pritisnutom Trstu limun, podigao škver na Lipovici kod Voloskog.
Raširenije i unosnije od gradnje brodova bilo je ploviti na njima. U XVIII. stoljeću u Lovranu je evidentirano 130 pomoraca, od koji neki vremenom emigriraju u Rijeku (Bradičić, Peršić i drugi) i Dubrovnik (Jakov Priskić, kasnije i državljanin Republike sv. Vlaha, koji uspješno posluje s Italijom, Albanijom i Bokom Kotorskom). Još 1848. od 575 brodova duge plovidbe pod austrijskom zastavom, 16 je lovranskih (koliko ima i kapetana). Iz duge kolone Letisa koji su se nadopisali na potonule pilone lovranskog pomorstva, 1803. spominje se brodovlasnik Letiš u Rijeci, podrijetlom iz Lovrana; 1811. u Poreču trguje brod Josipa Lettisa iz Lovrana; neki Letis iz Voloskog opet sudjeluje kao mornar u Payerovoj ekspediciji 1872.-4. (kao i Lovranac Vinko Palmić s “Tegetthoffa”) i otkrivanju Zemlje Franje Josipa; 1903. poginuo je Anton Letiš kao zapovjednik na palubi riječkog broda Vaskapa koji su u Crnom moru digli u zrak bugarski nacionalisti (s njim su stradali i lovranski mornari Fran Persić i Nikola i Antun Cupar). Tri do četiri duše, to je bilanca danka koji je Lovran svake godine polagao na morske oltare još 1890-ih.
a_2
U kraju koji je oduvijek privlačio migrante i presvlačio sezonskom dinamikom svoju demografsku košuljicu, jasno je da se bar prva generacija kontinentalnih došljaka u pravilu najprije okušala grebanjem po škrtoj zemlji. Breskve, kesten, trešnje “hrskavice” i smokve bili su artikli interesantni i za tržnice u Rijeci, Kastvu i Gospiću. Međutim, čim bi doseljenici proplivali i proplovili, na jelovniku bi primat izborile girice i lokarde. Još 1742. regulirano je ugovorom da će za neparnih godina uvalu Cesara za ribolov koristiti Lovranci, a parnih Mošćeničani. Turizam daje novu notu svemu, pa tako i ribolovu. Osim što su zubi morskoga psa dosegli cijenu od 20 kruna po komadu (za truplo je isplaćivala nagradu i riječka Pomorska oblast), uveden je i lov “na sreću:” prije no što bi ribari bacili mrežu, gosti bi naslijepo kupovali ulov, nekad podcjenjujući, a nekad, opet, precjenjujući sadržaj mreže. Turizam je u unosan posao pretvorio i lov na škampe, koje je, budući da su inače inventarom sjevernih hladnih mora, jedna stara teorija držala reliktom ledenog doba.
A turizam se na obzorju ukazao kada su se poklopile karte razvoja prometa i relativne sigurnosti putovanja. Našavši se prva i djevičanski netaknuta na cesti koja je 1838. probijena iz Rijeke, Opatija je Lovranu ukrala ideje, goste i investitore. Naravno, otkriće Lovrana samo je odgođeno: “Kvarnersko dioničarsko društvo” i Eugen Fassbender izgradit će Lovran za sve one antisemite koji se blazirani okreću od profanirane Opatije, privući 1890. liniju “Ungaro-Croate” i 1898. postići status “Kurorta.” I turizam se, kao i svaka faza lovranske orijentacije, temeljio na moru: na liječenju morskim aerosolom, na šetnjama lungomarem, na morskim kupkama hladnim i toplim, na sumnjivim pripravcima talasomela i purgativa Marina Trinkkur. Pa i kada talasoterapijska načela budu dovedena u pitanje, “klasični” će turizam i opet nuditi gostima prije svega plaže, riblje restorane, nautičke i barkefarenske avanture.
Kao što je bacalo kvarnerske gradove Plomin, Senj, Osor, Krk, Rab, Rijeku i Bakar čas u prosperitet, čas u povijesni zapećak, ovisno o moći njihovih luka, tako je more modeliralo lice i život Lovrana ovisno o originalnosti njegove prilagodbe moru. I zato pitanje Ivanke Klarić “Ča mőre môre?” može biti jedino retorička igra: za onoga koji ga ima, more je titravi odraz vlastitog uspjeha i nepresušni bunar blagostanja.

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net