OD ZGORA (PO)GLEDANO – Modri brhan, bela bluzica, beli kalcetoni, črjeni facol…

Arhiva PodUčkun.net: Opatijski pioniri 1986. @ Volosko

Arhiva PodUčkun.net: Opatijski pioniri 1986. @ Volosko

Piše: Pepina Matujska

Čera san bila va jednoj rasprave, da ča su se si zmutili okol teh zimskeh gum, tr da pred trejset let ni tega bilo?! Neki su komentirali da smo imeli lih jedne gumi, pa drši dokle zduraju, drugi su govorili da se onda nismo ni s pason veževali, a treći su se pitali kako to da smo još živi kada su nas oci i materi vozili bez sjedalice?!

Jušto tega san se i ja domislela i to ni manje ni više nega Dana Republiki, tamo negde 1987. leta kada smo mat i jas z fićoton ki je imal vrata na juriš šle na proslavu va Adriatik. Modri brhan, bela bluzica, beli kalcetoni, črjeni facol, za baretu već nisan sigurna, ma znan da je doma na stalaže (sako malo kada ki pride se smejemo i zmišjamo: danas kada postajem…). Ja san imela važan zadatak, recitirat pred pred punun dvoranun „bojeh glav“ i to ni manje ni više nego ovistu:

U ovoj zemlji živi čovjek i drug i vođa
Josip Broz Tito
I svi koji vole slobodu –
njega vole,
i svi koji se za pravdu bore –
njegovo ime znaju.

U ovoj zemlji živi čovjek i osmijeh
S njegova lica ne silazi,
jer on unaprijed gleda.
Živi i radi i svijeću u njegovoj sobi
često zora ugasi.
I svi koji se raduju sreći –
njega znaju.
Njemu pjeva i pastir u planini
I pjesnik bezimeni.

On je naš drug, a drug je – sve.
I borac i pobjednik i graditelj.
i vojnik.
I u radarskom oknu. I na kormilu lađe.
Svuda gdje čovjek živi
I gdje će još biti.

U ovoj zemlji živi čovjek i drug i vođa
I gdje je on – tu je radost,
Jer se samo slobodan čovjek raduje
I gdje je on – tu je pobjeda,
jer samo istina pobjeđuje.

Nisan celu recitirala, nego samo jedan manje del, ki mi se j’ onda činil jako smešan. Kakov je to čovek ki se smiron smeje, i kako to da mu zora sveću ugasi, a del kade mu pastir kanta nasmijaval me j’ let. Kot ča i obično biva, to j’ bilo smešno samo mane. Smela san se i suzi su mi tekle dokle san to recitirala, učiteljica me j’ z prvega reda grdo gledala i motirala neka se umirin, i na kraje san se nekako i zrekla se do kraja. Ma komać. Zaključili smo da već neću recitirat tako ozbiljne pjesmi, aš da ča bi Drug Tito rekal?!

Mama me j’ za doma tako šlajfala i njurgala, da kakovu sramot san storila, da boje da smo doma bile… i fuk. Vrnjamo se na početak ove štorije. Z našen fićoton, z vrati na juriš, ona j’ priflafala i finile smo preko zida i ostale viset na jednoj kite od smokvi. Pomalo smo šle van kroz poneštru i stopirale na ceste. Promet je bil tako gust da smo hodeć arivale prit do domi, oprale krv z beleh kalcetoni i z usnice, a ja san na se to mame rekla da te pjesmi uopće nisu istinite, aš da kade je sada Tito i ta silna radost, a mi ovako se prestrašene i žalosne?!

Skrenula san z glavne temi, ma otela san reć da ni mat ni ja nismo bile vežene, gumi smo imele cjelogodišnje, mobitela ni telefona ni bilo, ma seno su si ki su morali pomoć nekako doznali, a mi smo bile žive i zdrave i spašene. To se j’ spominjalo saki Dan Republiki, pa je tako i ovo leto. Samo ča sada govorimo: kade smo mi – tu je radost (aš slobodni smo i moremo mislet i delat ča god nas je mila i draga voja), kade smo mi – tu je pobjeda (upornost, pošteno delo i ustrajnost pejaju nas do cilja), aš samo istina pobjeđuje (mislin da ovo ne rabi posebno komentirat?!).

Slavimo ga zmišjajuć se na neki bezbrižni dani, kada nismo bili spačani z stvarami, ni ča ni koliko ki ima, kada smo si bili jenako va vrtiće i škole obučeni, kada smo morali opančići i kutu imet, kada smo po tujeh vrteh jagodice i črešnje krali, sakamo hodeć šli i smeli se i veselili… semu…

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net