Predavanje: Najčešće stradavaju ronioci na dah


O opasnostima koje nosi ronjenje na dah, kao najpopularniji, najjeftiniji i najrasprostranjeniji, ali ujedno i najopasniji način ronjenja, predavanje je održao prof. dr. Nadan Petri, ravnatelj poliklinike za barometriju i medicinu rada Oxy iz Pule.
Volosko – U organizaciji Društva sportova na moru Volosko, ŠRD Jadran i Oxy centra iz Pule, u prostorijama DSNM Volosko održano je predavanje pod nazivom ‘Medicinski aspekti ronjenja na dah’. Iznimno zanimljivo predavanje, pred dvadesetak okupljenih ronioca, održao je prof. dr. sc. Nadan Petri, ravnatelj poliklinike za barometriju i medicinu rada Oxy iz Pule, koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri surađivao s američkom, hrvatskom i bivšom jugoslavenskom, vojskom.

prof. dr. sc. Nadan Petri


Prije početka predavanja prof. Petri pripremio je krati uvod o povijesti ronjenja na dah, a cijelo predavanje ilustrirano je raznim fotografijama, ali i faktografskim podacima. Promjene koje se događaju u ljudskom tijelu za vrijeme ‘boravka’ u podmorju, te što sve znači ‘boravak’ objasnio je prof. Petri.
– Na dah se roni od pamtivijeka. Beračice školjki, čuvene Ama, Kachido i Funado – u Japanu i Koreji rone već tisućama godina. Prvi ronioci u Hrvata, su s otoka Zlarina i Krapnja, a počeli su roniti koralje i spužve prije nekoliko stoljeća. Danas se na dah u pravilu roni iz sportsko-ribolovnih i natjecateljskih pobuda, pri čemu se često zaboravlja na opasnosti. Ovo predavanje objašnjava sve promjene u tijelu, a mnogi ljudi zanemaruju činjenicu da je zaron, čekanje te izron sastavni dio ronjenja. Polovica ronilaca koji godišnje smrtno stradaju u hrvatskom dijelu Jadrana su oni koji rone na dah. Najcrnja brojka jedne godine iznosila je 27 poginulih ronilaca, od čega su polovica bili ronioci na dah. Nažalost, gotovo se uvijek radi o vrhunskim sportašima i iznimno sposobnim roniocima koji u trenutku u kojem ipak precijene vlastite sposobnosti, padaju u nesvijest, tonu i utapaju se, a za našu ronilačku zajednicu svaka je takva smrt vrlo bolna, budući da su ronioci međusobno iznimno povezani, kazao je dr. Petri.
Ronioci pri svakom zaronu nastoje ostati pod morem što dulje, a podvodni ribolovci nerijetko su opterećeni i teškim utezima, koji im omogućavaju lakši i brži zaron.

– Zaron počinje najvećim mogućim udahom budući da se sav zrak s kojim ronilac kreće u dubinu nalazi u njegovim plućima. Tijekom zarona troši se kisik iz pluća, a nakuplja ugljični dioksid, što izaziva želju za udahom i tjera ronioca na izron. Ronioci znaju da korisno vrijeme boravka na nekoj dubini mogu produljiti tako da pred zaron više puta svjesno duboko udišu i izdišu, što se u medicini naziva hiperventilacija. Što je udaha i izdaha više te što su oni dublji i brži, to je i početna razina ugljičnog dioksida manja i bliža onoj koja i inače postoji u zraku oko nas, dodao je prof. Petri.
Boraveći dulje vrijeme pod morem, ronilac ujedno dulje troši i kisik.
– Ronilac pod morem nikada neće pasti u nesvijest zbog nedostatka kisika jer će podražaj za udahom, uzrokovan nakupljanjem ugljičnog dioksida, uvijek nastupiti ranije. Kada do tog trenutka konačno dođe, ronilac mora izroniti, no pri izronu zbog pada općeg tlaka i pada tlačnog udjela kisika može pasti u nesvijest. To se događa na metar ili dva ispod površine ili na samoj površini, i to bez upozorenja. Onesviješteni ronilac, opterećen utezima, tone i utapa se, a nitko mu ne može pomoći ako roni sam ili se, pak, ne zna gdje je, naglasio je prof. Petri.
[nggallery id=94]
Nikola Cvjetović / Liburnija.net

error: Content is protected !!