Razgovor – Leo Škec: U mom životu isprepletene su glazba i znanost @ Lovran

admin 9 years ago Kronika

Leo Škec najnoviji je dodatak Lovrancima koji si ispred imena mogu upisati titulu dr. sc. Mladi znanstvenik doktorirao je 10. listopada, i postao jubilarni dvadeseti lovranski doktor znanosti, no već i ranije je stekao ugled u svome znanstvenom polju – iz niza radova čiji je autor, izdvajaju se tri koja su objavljena u međunarodnim znanstvenim časopisima najvišeg ranga. Uz svoj ”dnevni“ posao asistenta na Zavodu za tehničke konstrukcije i nosivu mehaniku na Građevinskom fakultetu u Rijeci, Škec je u javnosti poznat i kao vrstan glazbenik, virtuoz na gitari…

Kako se osjećaš otkako si postao doktor?

– Nije to nikakva promjena u doživljaju samog sebe, imam i dalje isto mišljenje. Ali je to jedna obaveza, briga manje – uvijek je postojao taj rok koji je visio nad glavom i stvarao neki pritisak, i možda iz tog razloga je sada lakše. Iako, doktorirao sam četiri mjeseca prije roka, tako da ni tu nije bilo neke vremenske stiske.

Kojim se zapravo istraživačkim područjem baviš? Ako je to moguće sažeti u nekoliko jednostavnih rečenica…

– U najkraćim crtama, bavim se numeričkim modeliranjem slojevitih nosača. Dakle, radi se o računalnim modelima, gdje se za različite geometrije materijalnih svojstva nosača traže oblici deformiranja pod optrećenjem, načini pucanja takvih nosača. To je vrlo atraktivno područje ne samo u građevinarstvu, nego i u automobilskoj i avio industriji, strojarstvu, pa čak i medicini.

Djeluje ponekad teško spojiva s jedne strane logička, matematička znanost, a s druge strane glazba koja bi trebala biti kreativna, nastati u trenutku…

– Ne dijelim to mišljenje. Glazba se jedinim dobrim dijelom može matematički objasniti, tako se glazba zapravo i uči. Ima glazba dodirnih točaka s matematikom, ali naravno, puno više stvari ima u glazbi koje se ne mogu niti formulama niti riječima objasniti, nego nadilaze sve definicije i to je onaj najljepši dio glazbe. S druge strane, i znanstveni rad je jako kreativan, jer se dolazi do novih rješenja koja nisu bila otprije poznata, moraš isto imati trentak inspiracije da bi dobio neku novu ideju. U mom slučaju, te su dvije discipline poprilično isprepletene.

Misliš li da u Lovranu ima više glazbenika ili doktora znanosti?

– Ha, ha, to je dobro pitanje… Ne znam niti jedno ni drugo, ali mislim da ima više glazbenika.
To je točan odgovor… Prema popisu stanovništva 2011. godine je bilo točno 19 doktora znanosti u Lovranu, od čega deset žena i devet muškaraca. Znači, ne samo da si jubilarni dvadeseti lovranski dr. sc., nego si i izjednačio odnos među spolovima…

– Lijepo je to čuti, nisam znao taj podatak i ugodno sam iznenađen brojem, čini mi se da je to sasvim dobro.
Glazbom si se počeo baviti u Puhačkom orkestru Lovran. Još uvijek s njime nastupaš na koncertima?

– Da. U POL sam zapravo doživio svoju glazbenu inicijaciju, tu sam se prvi puta suočio sa sviranjem u velikoj grupi, sviranjem velikog broja različitih stilova. Strahovito sam puno naučio, svima savjetujem taj put. Kada gledam s vremenskim odmakom, shvaćam da sam jako napredovao u vrlo kratkom roku, jer se svira velik dijapazon glazbe. U Puhačkom orkestru svira se po notama, svira se disciplinirano, i to je vrlo korisno iskustvo.

Zanimljiva je i ta dihotomija – s jedne strane dio si velikog sastava s desecima drugih glazbenika, a s druge strane imaš i minimalistički projekt „Alba i Leo“ s Albom Nacinovich u kojem su samo gitara i glas. Kako gledaš na te dvije glazbene krajnosti?

– U orkestru postoji velik broj instrumenata, svatko ima svoju definiranu i raspisanu ulogu i svatko je jedan mali kotačić u čitavoj toj mašineriji, moraš se držati svog dijela posla da bi čitava priča funkcionirala. U duu si ti „sve“, moraš stvoriti kompletnu glazbenu sliku. S gitarom, kao jedinim instrumentom, moram na momente glumiti i bas, i bubanj, i gitaru, i neke instrumente koji se pojavljuju u originalnim pjesmama koje obrađujemo, kako bi se stvorila kompletna glazbena slika. I mislim da smo u tome prilično uspješni, da znamo stvari prezentirati na jedan muzikalan i živi način, da kada nas ljudi slušaju, nemaju dojam da nešto nedostaje.

Nastupate često u toj postavi?

– Nastupamo dosta često. Rekord smo imali 2012. godine, kada smo svirali u srpnju i kolovozu po pet ili šest puta tjedno. No, to su uglavnom bile hotelske svirke, a s vremenom smo odlučili da nas više ispunjavaju nastupi na festivalima ili na nekim kulturnim događanjima, gdje je puno veća pozornost publike i traži se nešto više. Traži se umjetnost, da glazbenik ostavi utisak na slušatelja koji očekuje da s nekim dobrim osjećajima ode kući. Dok se u hotelu traži „animir-muzika“, glazbena kulisa. Mislim da smo s vremenom nadišli tu razinu izričaja, iako to nema veze s kvalitetom, jer ima izvrsnih glazbenika koji sviraju u hotelima i na terasama. Ali nama je interes da budemo originalni, dinamični i imamo interakciju s publikom.

Dio si i nekih drugih sastava, usmjerenih više prema jazz izričaju?

– Sudjelujem u autorskom jazz bandu koji se zove „Salty Tails“, odnosno „slani repovi“. To je instrumentalni kvintent koji svira dijelom obrade, a dijelom originalne kompozicije, radi se o modernom i vrlo dinamičnom jazz zvuku s primjesama rocka, funka, reggae glazbe i sličnih stilova. S tim bendom smo nastupali po vodećim festivalima u regiji, to je uspješan projekt, koji s druge strane, ima rijetko priliku nastupati izvan festivalskih zbivanja jer ta muzika nije za široke mase.

Glazba ti nije jedini izvor prihoda, imaš stalan posao… Koliko je to „dvosjekli mač“ po pitanju kvalitete? S jedne strane, u prilici si odbijati stvari koje ti se ne čine glazbeno zanimljive, no s druge strane, sigurno dnevne obaveze ostavljaju manje vremena za bavljenje glazbom?

– To je dobra konstatacija, postoji plus i minus. Ali ja sam zadovoljan sa svojom situacijom, iako stalno živim u nadi da ću imati više vremena za vježbanje. Vremena za nastupe se uglavnom lako nađe, jer su uglavnom vikendima i navečer, ili ljeti kada imamo kolektivni godišnji na fakultetu… No, vremena za vježbanje i rad na sebi nažalost nema dovoljno, a s financijskog aspekta si u pravu – ne bavim se glazbom s novca, ne moram svirati glazbu kojom bi se dodvorio publici i tako profitirao, nego se mogu posvetiti onome u čemu uživam i svirati ono što volim za ljude koji to žele čuti.

Razgovor je objavljen u suradnji s Lovranskim listom.

Davor Žic / Lovranski list / PodUčkun.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net