[RAZGOVOR] Marina Mavrinac Matulja: Obrana titule svjetske prvakinje posebno mi je priznanje za trud, upornost, strast i ljubav prema sportskom ribolovu

[RAZGOVOR] Marina Mavrinac Matulja: Obrana titule svjetske prvakinje posebno mi je priznanje za trud, upornost, strast i ljubav prema sportskom ribolovu

Marina Mavrinac Matulaj visoko na postolju...

– Cure i ja dale smo sve od sebe i ekipnim radom došle do bronce. Na SP najljepše se veseliti zajedno, ponosna sam da smo donijele ekipnu medalju, da smo rasle i učile iz dana u dan, poručila je Mavrinac Matulja.

Lovran – Emotivno i veselo je bilo prošle nedjelje na lovranskom mulu gdje su brojni prijatelji, obitelj, kolege, članovi kluba i sumještani dočekali dvostruku svjetsku prvakinju u sportskom ribolovu – Marinu Mavrinac Matulja. Malo mjesto podno Učke, zahvaljujući trudu i upornosti Mavrinac Matulja i njezinog matičnog kluba SRD-a Zubatac, dolaskom duple krune u matičnu luku postalo je svjetska velesila u sportskom ribolovu. Uz pojedinačnu titulu, Marina je s kolegicama iz reprezentacije osvojila i ekipno brončanu medalju, a tim povodom porazgovarali smo s našom šampionkom…

Kakav je osjećaj biti dvostruka prvakinja svijeta?
Uf, prekrasan, nitko nikada u sportskom ribolovu nije uspio obraniti svjetsko zlato. Za mene je to jedno posebno priznanje za trud, upornost, strast i ljubav prema sportu kojim se bavim cijeli svoj život. Jednom me pitao jedan prijatelj ‘što sad kada si osvojila sve što se može osvojit?’, ja sam rekla da krećem sve ispočetka. Naravno da se ne može proći istim putem. No, shvatiš da se zbilja mora krenuti ispočetka, skromno da poraste želja za ribolovom, da sam “mala“ kao i svi ostali oko mene i da trebam učiti o morima na koje dolazimo kao i druge natjecateljice, korak po korak, od treninga, opreme, taktike, upoznavanje nepoznatih obala, ovoga puta oštrog i nemilosrdnog Atlantika. Medalja od prije koju sam osvojila na prošlom SP u Južnoj Africi znači mi puno, samo ja znam koliko je trebalo truda za doći do nje.

Kako je prošao ribolov?
Ribolov u Francuskoj je bio vrlo težak, za razliku od Južne Afrike gdje je bio lov na svakoj plaži približno isti, ‘ovdje’ u Francuskoj svaki je dan bio drugačiji i način ribolova trebalo je prilagođavati uvjetima, jednom riječju za mene najteže SP. Lovili smo brancine točkaste i ove ‘obične’ kakve lovimo mi na našem moru, te ciple. Bilo je dana kada se lovilo po nekoliko komada, neka takmičarke su bile i bez ulova u danu, pa sve do 40 komada u jednom lovu koji traje četiri sata. Voljela bih naglasiti da se sva riba vraća u more, drži se do mjerenja u čistoj vodi te što prije vraća u more.

Četiri dana za redom ste lovili , kad si pomislila da ti je medalja nadohvat ruke?
Od samog početka sam bila pozitivna, iskulirana kao „špricer“, znali su mi tako reći. Nisam si postavljala nikakve ciljeve, htjela sam uživati u ribolovu, htjela sam „puniti baterije“, teško je to vrijeme za svakog čovjeka. Morate znati da ribolov na SP nije pasivan kako ga možda neki zamišljaju. Najprije se mora doći do mjesta lova s cca. 20 kg opreme, plaže nisu pristupačne, Francuska je imala meki pijesak, prelijep, ali težak za hodanje kroz njega s teškom opremom te visokim dinama koje su se dizale i spuštale prema plaži, ponekad smo hodali i nekoliko kilometara. Natjecateljice ulaze u sektor sat vremena prije (ne smije se ući kada tko želi), a natjecanje traje 4 sata. Četiri sata trčanja, zabacivanja, izvlačenja… U jednom svom lovu izvukla sam 9.5 kg ribe, taj ulov treneri i suci nagradili su velikim pljeskom i rekli da se na njihovim natjecanjima nikad nije ulovilo toliko ribe. Toga sam dana bila prva među ženama, a bila bi i među muškarcima da smo se natjecali zajedno. Atlantik, obala prelijepe Francuske mijenja svoju konfiguraciju zbog jakih struja i velikih oscilacija plime i oseke. Za morem se ponekad treba trčati, a isto tako od njega sa svom opremom bježati. Pravila FIPSa dozvoljavaju takmičarima ulazak u more do koljena, što nam omogućuje da idemo dalje kako bi hitac bio dulji i time područje na kojem lovimo veće, a riba je ponekad bila samo na većim udaljenostima te su prednost u tome trenutku imali dobri casteri (bacači). Dolazak u hotel je trenutak kada se sva oprema pere od mora i pijeska, suši i sve se ponovno priprema za novi takmičarski dan, vezivanje prama sve do kasno u noć. Spavanje je nužno, no nažalost traje vrlo kratko, dizanje je u zoru dok je vani još uvijek mrak.

Ostatak reprezentacije nije bio u formi kao ti, ali ipak ste uzeli i ekipnu broncu, dobrano zahvaljujući tvojoj formi. Kako su kolegice doživjele taj fenomenalan uspjeh?
Sve uvijek dajemo najbolje od sebe, uvijek se dogovaramo, dijelimo iskustva te taktiziramo uvijek ispočetka. Kao ekipa krenule smo katastrofalno, svjesne neuspjeha drugog dana dale smo sve od sebe, pomakle smo se samo jedno mjesto naprijed, predzadnji dan smo shvatile kako je za medalju potrebno svih pobijediti, lagano smo se nasmijale i rekle onako bez stresa, ionako nemamo što izgubiti. Upravo se desio onaj skoro nemogući scenarij i to nas je dovelo do bronce. Cure i ja dale smo sve od sebe i ekipnim radom došle do bronce. Na SP najljepše se veseliti zajedno, ponosna sam da smo donijele ekipnu medalju, da smo rasle i učile iz dana u dan. Zahvalila bih se svojima doma koji me razumiju i daju mi podršku, te svima onima koji su se potrudili da sve ovo postane moguće. Djeci bi poručila da sanjaju o sportskom uspjehu jer je put do njega prekrasan.