RAZGOVOR Nina Doričić dojahala do titule državne prvakinje

– Kao mala sudjelovala sam na dva ljetna jahaća kampa u Dolini konja u Istri i jako mi se svidjelo te sam poželjela trenirati jahanje. Mama me povezala sa Sašom Alobićem i Unom Carboni koji su me pozvali da dođem jahati na njihovim konjima u Rukavcu. Tada su imali dva konja, a danas ih imaju četiri te djeluju u Konjičkom klubu „Adria“ Opatija, istaknula je Nina.

Opatija – Nina Doričić, članica Konjičkog kluba „Adria”, aktualna je kadetska prvakinja Hrvatske u daljinskom jahanju. Na konju Djogan zauzela je prvo mjesto u utrci na 64 kilometara održanoj u Barbanu, a nastupila je za KK „Vinia“ iz Bjelovara. Petnaestogodišnja Nina jahati je počela prije osam godina i od tada vrijedno i uporno trenira i brine se za konje, naročito za najdražeg joj Djogana. Učenica je prvog razreda Prirodoslovne gimnazije u Rijeci koju je, kako kaže, upisala jer imaju puno vježbi u laboratoriju, a želja joj je upisati studij veterine.

– Kao mala sudjelovala sam na dva ljetna jahaća kampa u Dolini konja u Istri i jako mi se svidjelo te sam poželjela trenirati jahanje. Mama me povezala sa Sašom Alobićem i Unom Carboni koji su me pozvali da dođem jahati na njihovim konjima u Rukavcu. Tada su imali dva konja, a danas ih imaju četiri te djeluju u Konjičkom klubu „Adria“ Opatija. Često treniram u šumi iznad Rukavca, a odlazimo i na Grobničko polje, Platak i u Istru. Trenirati jahanje nije jednostavno, jer npr. kada se ide trenirati na Grobnik, prije treba nahraniti konja, zatim ga ukrcati u prikolicu te autom otići na mjesto treninga. Uz sportski dio treninga tu je i briga o konju, timarenje, čišćenje kopita, kao i veterinarski pregledi i potkivanje, objašnjava Nina te otkriva da planira položiti za potkivača, kako bi sama mogla potkivati konje na kojima trenira. Ističe i kako kod nas nema veterinara za velike životinje, pa treba ići u Zagreb ili druge dijelove zemlje.

– Jahač i konj moraju ostvariti posebnu vezu punu uzajamnog povjerenja. Ona se razvija svakodnevnom brigom o konju. Ja mogu jahati bilo kojeg konja, ali Djogan mi je najdraži. S njim sam osvojila i državno prvenstvo. On je visok, krupan konj, mješanac arapskog konja i engleskog punokrvnjaka, alat, tj. smeđe je boje i ima bijele „čarapice“. Mlad je, tek ima 6 i pol godina. Teren na utrci u Barbanu na državnom prvenstvu bio je težak, jahalo se u dvije etape od 32 km, na dijelu terena padala je kiša, bilo je puno skretanja, no uspjeli smo pobijediti s velikom prednošću. Najvažnija je dobrobit konja, ona jahaču uvijek mora biti ispred rezultata. Konj mora završiti utrku u stanju u kojem ju je i započeo, što znači da je veseo, nije dehidriran i ima normalne kretnje, a to procjenjuju veterinari nakon svake etape utrke, objasnila je Nina.

Prvu je utrku jahala u Tinjanu 2018. godine na 42 km, gdje je osvojila 20. mjesto, zatim u Bjelovaru gdje je bila osma te u Čazmi gdje je osvojila drugo mjesto. Sudjelovala je i u utrci u Kukavici kod Bjelovara, gdje je bila treća, te na Zagrebačkom hipodromu gdje je osvojila peto mjesto uz prosječnu brzinu od 17 km/h. Natjecala se za Konjički klub „Vinia“ iz Bjelovara, i to zbog praktičnih i financijskih razloga poput kotizacija, licenci, sponzora i slično. Ističe kako ni treninzi, ni odlasci na natjecanja ne bi bili mogući bez podrške roditelja. Na pitanje kako usklađuje školske i sportske obaveze, odgovara:

– Ustajem rano da stignem na trening i u školu, a učim do kasno navečer. Nije lako, pomažu mi svi članovi našeg kluba, naročito Saša i Una. Ima puno odricanja, dok moji prijatelji izlaze van i zabavljaju se, ja treniram ili čistim štalu, našalila se Nina.

Ova vedra djevojka zaljubljena je u konje, ali i u sve životinje. Kod kuće imaju pse, mačke, papigu i kunića koji svi žive u slozi. Mužjak dobermana Koda, mješanka jorkširskog terijera Ruby, dvije Neva Masquerade sibirske mačke Shakira i Shanga, Žutočela Amazona papiga koja govori, dvije domaće kućne mačke Cindy i Simba te četiri kunića dio su velike obitelji, a sibirske mačke su šampionke nositeljice titula prvakinja države i Best of the Best na izložbi mačaka.

– Živimo dinamično, dižemo se u zoru kako bismo prošetali životinje i nahranili konje i dok Nina trenira i jaše, ja prošećem pse po šumi… Puno smo vani, na svježem zraku i to je odlično, zaključuje Ninina mama Samanta. Dodaje kako joj je žao što je našem području jahanje slabo valorizirano jer bi se mogle urediti staze za turistička jahanja, kao što je u mnogim gradovima naše zemlje, a naročito u inozemstvu gdje se i jahanje kao sport puno više cijeni.

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net