Reagiranje – Jan Bernd Urban: Posljednji Mohikanac / Protestant /

evangelicka_sm…gradski vijećnik, suradnik portala Liburnija.net i posljednji protestantski Mohikanac u Opatiji reagira na zbivanja vezana uz evangeličku crkvu na Punta kolovi
…reagiranje prenosimo u cijelosti, a možete ga pročitati u nastavku…

Kad sam kao dječak gledao film Posljednji Mohikanac, nisam dakako ni sanjao da ću i sam jednog dana postati nosiocem sličnog epiteta ili označenog pridjeva. Premda, poput svih evangelika ne gledam sa simpatijama na, po rimsko-katoličkoj Kuriji i biskupima iskovanu oznaku ”Protestant“ za ljude koji su prvenstveno protestirali protiv nedodirljivosti i bezgriješnosti Pape i njegovih biskupa (u XVI st..!), poslužio sam se tim imenom jer sam sticajem okolnosti vjerojatno zaista postao posljednjim Lutherovim sljedbenikom u ovoj našoj Opatiji, bar po kriterijima stalne nazočnosti.

Jan Bernd Urban

Jan Bernd Urban


Prema značenju riječi protestant je onaj koji protestira, koji se buni, koji negoduje, pa neka to bude i sa mnom slučaj, kad sam ionako u ulozi oporbenog gradskog vijećnika već odavno po Gradonačelniku označen kao osoba kojoj nije stalo do nekog sadržaja već samo do afera! (slučaj kamelija).
Nekoliko natuknica zbog boljeg razumijevanja najnovije afere, bez kojih očigledno taj Urban ne može!
U doba kad je Opatija nastojala postati turističkom destinacijom ranga Nizze, Monte Carla, San Rema ili Cannesa, broj evangelika u njoj je bio manji od današnjeg, a današnji je 1 (jedan)! Usprkos toj činjenici pametni su gradski oci i ljudi zaduženi za turizam u ondašnjoj Opatiji uočili nedostatak evangeličke crkve, obzirom na značajan broj turista iz Njemačke, Švicarske, Engleske i Skandinavije. Po znanoj maksimi po kojoj je tek najbolje dovoljno dobro za Opatiju, angažiran je Carl Seidl kao arhitekt.
O Carlu Seidlu zainteresirani uvijek iznova mogu ponešto pročitati iz pera gospodina Berislava Valušeka, svakako neusporedivo pozvanijeg od mene za tumačenja sa područja arhitekture i same umjetnosti kao njena neodvojivog dijela. Gospodin Valušek i svojim protestnim javljanjem u Novom listu od 20.rujna 2011. svakako zaslužuje respekt i zahvalu svih civiliziranih ljudi čiji broj na svu sreću ne određuje broj vjernika ove ili one crkve, već je naprosto izraz njihovog obrazovanja i brige za sredinu u kojoj žive. Kad je Seidl dovršio svoje remek djelo, ( vidi spomenuti članak gospodina Valušeka), položen je kamen temeljac za evangeličku crkvu u Opatiji, 17. svibnja 1902.
U skladu sa značajem buduće zgrade, polaganje kamena temeljca je obavljeno uz prisutnost Velikog vojvode i vojvotkinje od Luksemburga Adolfa i Adelheide. I samo otvaranje te crkve nije bilo obavljeno bilo kako, pa je ono obavljeno u prisutnosti kralja Švedske i Norveške – Oskara.
Kako svako bogoslužje traži svećenika, a ovaj kao običan smrtnik mora negdje živjeti i spavati, prikupljana su sredstva za podizanje pastoralnog doma, (pastor je naziv za evangeličkog svećenika), što je trajalo nekoliko godina. Graditelj istoga je naravno vodio računa o Seidlovu remek djelu i nastojao svoj rad prilagoditi već izgrađenoj crkvi, pa je bar za laike nastala zgrada koju tek istinski znalci razlikuju od zgrade crkve kojoj po svakoj logici pripada i čini njezin neodvojivi dio.
Život ide svojim tokom, politika ga kvari ili popravlja, pa to i s evangeličkom crkvom u Opatiji nije moglo biti drugačije. Raspad Monarhije odnio je sobom i turiste kojima je trebala evangelička crkva i njeni pastori. Zgrada je po prirodi stvari prešla u vlasništvo evangeličke crkve Italije, jer je i sama Opatija postala teritorijalno dio kraljevine Italije. Po propasti talijanske vladavine u Opatiji, crkva i pastoralni dom ostaju u vlasništvu talijanske evangeličke crkve, odnosno tzv. Tavole Valdese, jedne od mnogih evangeličkih crkvenih zajednica s njenom za evangelike razumljivom autonomijom. Za zgrade se brinula obitelj Poščić, koja je i sama koristila pastoralni dom za svoje stambene potrebe. Drugi stan je dodijeljen na korištenje drugoj obitelji po kriterijima razumljivim samo onima koji su ih propisivali. Sve ostalo je prepuno čudnovatih okolnosti koje će prije ili kasnije dobiti svoje jasne konture.
Suluda situacija nekakve privatizacije, i još luđe prodaje ili preprodaje crkvenih dobara, kulturnih spomenika vjerojatno je toliko skandalozna da će još godinama biti predmetom svakovrsnih priča, a nadam se i istraga i njezinih posljedica. U suprotnom možemo očekivati skorašnju prodaju župnog doma uz crkvicu sv. Jakova u Opatiji, samostanskog kompleksa uz crkvu Marijinog Navještenja u Opatiji ili kompleksa nadbiskupskog dvora uz našu prvostolnicu u Zagrebu, koji su u odnosu na samu crkvenu zgradu u istom odnosu kao pastoralni dom uz evangeličku crkvu u Opatiji. Ako netko misli da je takvo što naprosto nemoguće, tada neka bude siguran da je i opatijski slučaj smatran nemogućim, no ipak se dogodio ili pokušava dogoditi.
evangelicka_old
Zakonodavac je dakako predvidio i takove čudnovate događaje. Kako bi ih onemogućio, predvidio je pravo prvokupa jedinici lokalne samouprave, županije odnosno države. U opatijskom slučaju iznos je bio 300000 (tristotisuća) eura!!!
I naša Opatija, grad u kojem je evangelička crkva podignuta isključivo kao dio kvalitetne turističke ponude nema tih 300.000 eura da eliminira tek predstojeći skandal, koji se sprema. 200 m2 kvalitetnog stambenog prostora, 1700 m2 zemljišta, sve na Punta Kolovi u elitnom dijelu Opatije, a Gradonačelnik bez bilo kakovih konzultacija s bilo kime, a najmanje s članovima oporbe, (veliki je Thomas Masaryk (1850.-1937.) demokraciju definirao kao sinonim za riječ diskusija) odbija ponudu, čije odbijanje se ne može opravdati ni totalnim bankrotom gradske kase.
Očigledno Gradonačelnik Opatije nije svjestan činjenice da bi otkup te naše baštine u situaciji alarma s njegove strane dobrovoljnim prilozima vjerojatno platili i sami Opatijci jer im ponos ne bi dozvolio obraćanje za pomoć evangelicima kojih za razliku od Opatije i njenog posljednjeg Mohikanca ipak samo u Njemačkoj ima 30-tak miliona, ako to ima neko značenje za grad u kome Njemci i nisu baš tako beznačajna turistička kategorija, kako bi se moglo zaključiti po pasivnom stavu Gradonačelnika.
Uzgred da još reagiram na izjavu Gradonačelnika po kojoj je bivša gradska vlast omogućila izgradnju garaža pred crkvama: U popisu evidentiranih kulturnih dobara (članak 127 – po bivšoj gradskoj vlasti donošenog Prostornog plana uređenja) pod br. 4 piše: Evangelička crkva, Opatija. U nastavku tog članka stoji nadalje tekst: Obzirom na povijesni i umjetnički značaj, ove sakralne građevine podliježu najstrožoj zaštiti. U članku 126. nalazi se i rečenica: Za sve urbanističke i građevinske intervencije na ovim graditeljskim sklopovima potrebno je ishodovati posebne uvjete nadležnog konzervatorskog odjela. Toliko o bivšoj gradskoj vlasti, koja je iza sebe ostavila dopuštenje za garaže pred crkvama!
I na kraju: Posprdnim nazivom protestanta zvali su i Vlačića Ilirika,Matiju poznatijeg kao Matthias Flacius Illyricus (1520.-1575.) velikog Labinjana koji je imao hrabrosti suprotstaviti se samovolji crkvenih velikodostojnika njegova doba. Njemu u spomen i moj naslov ovom tekstu i moj protest prema Gradonačelniku koji ni u funkciji Predsjednika Turističke zajednice grada Opatije ne smatra potrebnim zazvoniti na uzbunu pri rasprodaji naših kulturnih dobara čija izgradnja je bila inicirana zahtjevima turističke Opatije.

error: Content is protected !!