SuperMarino: Nestajanje
“I could bound myself in a nut shell and count myself a king of infinite space, were it not that I have bad dreams.” (Hamlet, 2. čin, 2. scena)
Čin prvi. Ova rečenica je lažna. Prema nekim povjesničarima filozofije paradoks lažljivca prvi je formulirao Eubulid iz Mileta koji se navodno zapitao: “Čovjek kaže da laže. Je li to što govori istinito ili lažno?” Putnik-namjernik kreće se vijugavim stazicama okružen divljom prirodom nekog otočnog krajolika (možda Cresa?).
Napola izgubljen i umoran od brojnih putešestvija dolazi do jedne kolibice u kojoj žive dvojica braće blizanaca od kojih jedan uvijek govori istinu, dok drugi uvijek laže. Nakon malene kućice put se račva na dva dijela, jedna cesta vodi u daljnje lutanje, dok druga vodi prema civilizaciji, a putnikov je cilj bratu kojeg zatekne na raskrižju postaviti samo jedno pitanje koje će mu otkriti kojim putem treba nastaviti.
Ovaj zadatak postavila nam je profesorica na satu dodatne matematike u osnovnoj školi. Učenik Zlatko V. kao rješenje problema predložio je da brata kojeg zateknemo na raskrižju podmitimo sa sto maraka kako bismo došli do potrebne informacije. Praktični svijet u kojem živimo ne haje previše za kliničke zakone logike i matematike, a laž i istina obično imaju svoju cijenu izraženu u novčanoj valuti. Zlatko V. danas je pravnik.
Čin drugi. Najveći skandal za ljudski mozak je činjenica da ne može dokazati postojanje vanjskog svijeta. Kaže George Berkeley. Završio mi je godišnji i nadobudno sam se vratio na posao, dočekan povicima mase koja me željno uvukla u svoja pluća poput strastvenog pušača koji pali svoju prvu jutarnju cigaretu.
Osjećam kako radosno nestajem u prstima svijeta požutjelim od nikotina koji me grabe i stapam se s mirisom kiše na vlažnoj majici Liburnije koja se polako priprema za jesensko šuštanje lišća i šapat kiše. Povremeno se zabavljam puštajući svoj superego, SuperMarina, da izađe iz orahove ljuske moga mozga kako bi poremetio ravnotežu snova čitatelja tekstova što izlaze na novinskim stupcima.
Poput iskusnog novinarskog voajera, noću u tamnoj komori svoje glave razvijam slike vanjskog svijeta koje sam usnimio preko dana kako bih dobio prostora za vlastite snove. Pravim koktele snova. Kao što bi rekla jedna frendica: “Ja bih jedan Sex on the Beach.” When you can’t get some – drink some.
Čin treći. Ja ne postojim. Na Cresu sam posjetio frendicu koja radi na recepciji u jednom od tamošnjih odmarališta. Prikrivali smo moje postojanje pred njezinom šeficom i oštrim jezicima okoline kako bismo spriječili zlokobna ogovaranja o orgijama i sotonističkom mantranju koje smo održavali u frendičinom bungalovu.
Osjećao sam se poput nekog holivudskog glumca koji NIJE posjetio plažu Meli i popio pivo na oltaru ispred crkvice Sv. Salvadura, te autom zapeo u udubljenju pored ceste prema Lošinju kada se htio vratiti u suprotnu traku. Pustio sam frendici da zaustavi ekipu njemačke reprezentacije u natjecanju “World’s Strongest Man” koja je bila na proputovanju kako bi rukama podigli moj MarinoMobile i izvukli ga na cestu, ne stigavši naći telefonsku govornicu i presvući se u svoju SuperMarino majicu te sam obaviti posao.
Pandolo!, smije mi se frendica. SuperPandolo, kažem ja. Blesavko sa senom u kosi, kaže Balašević.
Čin četvrti. Kako je moguće da netko na Liburniji i ja na Cresu istovremeno gledamo u isti mjesec? Kako bi rekla jedna četverogodišnja djevojčica, valjda je to tako na oven svete. Putnik-namjernik (frendica) i putnik – nenamjernik (ja) šećemo se vijugavim stazicama okruženi prirodom creskog krajolika.
U uvali Meli susrećemo jednu poznatu glumicu rodom iz Rijeke (koja ima isti broj biološke djece kao Angelina Jolie, ali samo iz više poroda), kod čovjeka po imenu Karlo koji tamo drži štand, kupačima prodaje piće i iznajmljuje ležaljke. Kaže mi da je prije nekoliko godina radio za “Tibo”, zimi čistio snijeg na Brgudu i okolnim mjestima. Sigurno je prošao i ispred moje kuće.
Zajedno sa ženom i djecom danas je jedini stanovnik sela Prat, na Cresu u Gradu Malom Lošinju. Djecu vozi u vrtić u Nerezine, a kada završi ljetna sezona radi na Lošinju i svaki se dan po kozjem puteljku probija do svog doma. “Dobro”, kaže mi Karlo, “Grad se uglavnom pravi da mi ne postojimo, ali meni ni žal ča san se preselil ovamo z Grobnika. Tu mi je dedovina i dok mi prihaja kumpanija meni je dobro, mada bi se moje male rada vrnule na Grobnik.”Postoji li nepostojanje i je li moguće da postojanje ne postoji?
Super Marino aka Marino Maljavac
Vezane vijesti:
SuperMarino: For Your Hands Only
Ja prekoračih granicu
SuperMarino… iz Kirije s ljubavlju
Mirisi, zlato i… Damjan (feljton)
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net