Svisvetska halucinacija Davora Žica
”A suzu je, nečujno, odnio vjetar”. Dok razmišljam o novinarskim tekstovima ili kolumnama koje trebam napisati, ponekad mi se u glavi iznebuha stvori sasvim zanimljiva i – u trenutnom kontekstu – potpuno neupotrebljiva rečenica. Takve rečenice u pravilu vrlo brzo zaboravljam koncentrirajući se na posao pred sobom, no ova s početka teksta iz nekog mi je razloga dugo vremena ostala u glavi, i mučila me sve dok nisam odlučio oko nje iskonstruirati priču – djelovala je kao odličan završetak neke svisvetske pripovijesti, a vrlo brzo u glavi sam stvorio i fabulu.
Radilo bi se o umirovljenom ginekologu iz malog gradića, u koji je preseljen negdje pedesetih godina prošlog stoljeća, taman na početku svoje medicinske karijere. Dodijeljen mu je društveni stan u koji je uselio sa suprugom, a mladi bračni par ubrzo je postao srce malomještanskih razgovora i čest gost zabava, pirova i usputnih kavica… Porodio je taj doktor generacije i generacije svojih sumještana, porodio je i njihovu djecu, i ponekog unuka. Porodio je i potomke zaboravljenog ”rušitelja sistema” u čiji je stan uselio.
Međutim, usprkos svoj toj djeci koju je porodio, nikad nije uspio ostvariti svoju najveću želju – imati vlastitu obitelj. Zapravo, prilikom jednog od brojnih pokušaja trudnoće, situacija se zakomplicirala, a od tih komplikacije umrla je i doktorova žena.
Iako je često razmišljao o selidbi, povratku u rodni kraj, nikako se na to nije mogao prisiliti – za mali gradić vezivale su ga bolne uspomene, ali i grob njegove žene koji je svaki tjedan posjećivao. Sve je više stario, i sve se više povlačio u sebe, a rijetki trenuci koje je provodio izvan svoja četiri zida bili su oni kada je uređivao, čistio i prao ženino posljednje počivalište.
Već je i zaboravio na čitavu ideju selibde, dok ga nije prenula pošta – javio mu se potomak onog rušitelja sistema, isti onaj kojeg je prije tridesetak godina osobno donio na svijet, i to posredstvom suda – 1. studeni bio je dan predviđen za deložaciju, kako bi se nacionalizirana imovina vratila njenom originalnom vlasniku.
Doktor nikad nije plakao, no tog dana Svih svetih, kad je posljednji put posjetio ženin grob, na njemu je ostao čitav dan, prisiljavajući se da ispusti barem jednu jedinu suzu. Hladni početak studenog uzeo je svoju prvu žrtvu, a suzu je, nečujno, odnio vjetar….
Eto, tako bi nekako išla ta priča, kad bi se jednom prisilio da je napišem. Kako sam užasno loš u opisivanju dirljivih situacija, postoji ogromna vjerojatnost da bi i ovu priču usrao nekim glupim komentarom u najosjetljivijem trenutku. Stoga ću je pustiti neka se još malo odmara u mojoj glavi, a ovu prigodnu kolumnu posvetiti svim upokojenim karijerama nekadašnjih opatijskih političkih moćnika – Amira Muzura, Axela Luttenbergera, Ranka Vlatkovića…
Ma siguran sam da ima barem još jedan, ali, eto, zaboravih mu imena…
Into my arms – Nick Cave
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net