Tjedni retrovizor

Ponekad mi ovi tjedni retrovizori koje pišem djeluju poput kakvog Hemingwayjeva romana. Ne zbog kvalitete, naravno, takvih pretenzija nemam, već zbog tema u kojima prevladavaju sumorni, zamorni, užasavajući, depresivni i uglavnom tamni motivi (što možete provjeriti klikom na bilo koji od linkova koji se nađu pod ovim tekstom).

No, što da vam kažem – nije do mene, jer svijet je usrano mjesto, a njegov kutak u kojem se mi krpamo od prvog do prvog još je i gori od prosjeka… Jedina pozitivna stvar u čitavoj priči jest ta što uz toliko crnila barem ne nedostaje materijala za inspiraciju.

Ipak, kako u svakom pravilu postoje iznimke, tako je i ovaj tjedan iza nas, skoro pa u svojoj potpunosti (jer čak je i tragedija koja se dogodila na Učki bila izraz herojstva, žrtve i zalaganja vatrogasaca) bio čista pozitiva. Zašto? Provjerite u nastavku…

– Radnom akcijom do izlaza

Njegov je dan udaran
A njegov san je
Hiljadu tona za jedan dan…
(Zabranjeno pušenje)

Čak je i sjednica Vijeća Općine Matulji doprinjela toj pozitivnoj atmosferi što se stvarala tijekom protekle sedmice, jer umjesto uobičajenih političkih prepucavanja, vijećnici su pokazali dobru volju za suradnjom i želju da se riješi problem njihovih sumještana, koji su getoizirani u par ”kvadrata” naselja Benčinići. Čak su i padale ideje o udarničkim radnim akcijama, pa da poput slavnog Avdije iz slavne pjesme Zabranjenog pušenja prebace normu od hiljadu tona (ovog puta zemlje, a ne ugljena) za jedan dan. Nije sad toliko bitno hoće li načelnik voziti bager i hoće li se cesta zvati njegovim imenom, koliko je bitno da više nitko u tom centralnom mjestu odlučivanja ne zna za problem s kojim se suočavaju mještani Benčinića.

A to je više nego što se postiglo u zadnjih trideset godina…

– Radnom akcijom do vezova

Kud plovi ovaj brod,
kud ljude odnosi.
I da li iko zna,
što more sprema.
(Krste Juras)

Već smo spomenuli da je iz orkanskog nevremena i elementarne katastrofe koja je ovaj kraj zadesila početkom tjedna izišlo i nešto pozitivno – ljudi su se organizirali, razjasnili sami sebi i drugima u čemu je problem i shvatili da ne moraju trpiti ničija sranja. Jer, ma koliko ovo zvučalo poput izlizanog klišeja, sve instuticije koje postoje tu su da budu na usluzi ljudima, a ne da im sjede na grbači. Ljudi su ih sami stvorili, da sebi olaškaju život, a ako čine upravo suprotno – onda nam takve institucije ne trebaju. Jer Kennedy je bio u krivu – ne moramo pitati što mi možemo učiniti za državu (i njene lokalne ogranke) nego s punim pravom pitamo što država radi za nas.

Jer ako čovjek iz godine u godinu masno plaća ”danak” Lučkoj upravi, a jedina privilegija koju ima jest da se može privezati na vez koji su njegovi preci svojim rukama izgradili, onda tu nešto ne štima. I svatko na to ima pravo ukazati.

– Radnom akcijom do umjetnosti

Godine prolaze nervoznim korakom,
godine prolaze mi stojimo
Jesmo li sretniji jesmo pametniji,
godine prolaze mi gledamo…
(Bajaga)

Vrhunac lijepih društvenih događanja ovog tjedna svakako je bio likovni natječaj u Mandraću, te njegova dječja varijanta koji je rekordnim odazivom sudionika pokazao i da nakon 28 godina održavanja ova inicijativa izrasla ”iz naroda” još uvijek ima istu draž kao i na svojim počecima. Doista je bilo ugodno gledati rijeku ljudi koja se okupila u nedjelju navečer u Voloskom da pljeskom isprati najuspješnije natjecatelje, kao i promatrati sve one slike i fotografije kojima su uređene ulice, zidovi i vološćanski mul, i zahvaljujući kojima je ovaj gradić nakratko postao velika umjetnička galerija pod vedrim nebom.

Davor Žic / Liburnija.net