Tjedni retrovizor

Umjesto uvoda kratka rima: kakvo vrijeme, takve nam i teme…

– Maruna umjesto maruna

Pod marunon ja sedin,
A žajice padaju…
(Bonaca)

Red pjesme, red medice, red kolača… Sve je isto, samo njega nema. I baš sam mislio napisat jednu pozitivnu temu o Marunadi, ali onda sam se sjetio da to nije u mom stilu.

I stoga, kad već nema maruna, evo ga – Boris Maruna: Odjednom kao da nam svima treba šalica toplog čaja/ Dobar tuš malo nježnosti i zaborava/ Ali Florida je daleko/ A ovdje se nastavlja uzaludna povijest moje klase: rat/ Još traje za one koji su u ratu/ Drugima preostaje spora vuča tramvaja/Sendvič od nebeske mane i utjeha da ćemo na dugi rok/Svi biti mrtvi.

A kad smo već kod toga…

– Depresija

Ravnodušan prema plaču
I konačno sasvim sam.
Obožavam ilovaču.
Ne može mi ništa šljam.
(Riblja čorba)

U načelu, puno nade polažem u ideju da će na vrijeme, tijekom mog životnog vijeka, po mogućnosti u nekoj situaciji u kojoj sam još dovoljno mlad i bogat, znanost otkriti lijek protiv smrti. Zašto ne? Velika otkrića u medicini događaju se gotovo svakodnevno, kažu da se već rodilo dijete koje će doživjeti 200 godina, i da će se u skoroj budućnosti roditi dijete koje će doživjeti tisuću i petsto… Možda ima nade i za mene?

Druga stvar u koju polažem nadu je Einstein i njegove ideje o tome da energija nikada ne nestaje. Mislim, osjećam da kroz mene kola dosta energije, osim u situacijama kad imam slobodan dan. Tada samo ležim i ne radim ništa…

Treća mogućnost kojoj se nadam je neka vrsta reinkarnacije. Što bi bilo loše u tome da život proživiš kao pas? Malo jedeš, malo spavaš, možeš polizat’ vlastita jaja – zvuči dosta zabavno…

No, kad nisam toliko optimističan, pokušavam se priviknuti na situaciju da ću jednog dana u potpunosti nestati. Progutat će me zemlja, moje tijelo raznijet će crvi i od mene neće ostati ništa osim par jedinica i nula zabilježenih na nekom serveru…

Oh, sigurno se pitate zašto pišem o smrti u tjednom retrovizoru? Pa, iskreno – da ne bih morao pisati o ideji da će se Grad Opatija zadužiti za još 46 milijuna kuna u situaciji kada joj je proračun u kolapsu. Jer to je sranje stvarno depresivno…

– Valter brani Volosko

Slavni režiser je u našem gradu
Snima novi film, kažu bit’ će dobar
Strani glumci, prijemi i lova
Nema sumnje, smiješi mu se Oskar.
(Zabranjeno pušenje)

Da završimo s pozitivnom notom, veseli činjenica da je u posljednjih par mjeseci Opatija postala prava meka za filmofile. Ali, nekako mi se čini da nisu baš svi njeni potencijali iskorišteni – s toliko zapuštenih i razrušenih prostora dao bi se bez puno ulaganja u scenografiju snimiti ovdje i jedan dobar ratni film.

Da, recimo, Slavko i Mirko iskaču iz kratera sportske dovrane kao iz rova izbjegavajući metke koje im omraženi agresor uz pozdrave šalje iz okolnih šumaraka, ili da se spoji kadar nekog eksplodirajućeg projektila zrak-zemlja s kadrom POS-ovih stanova, uz urlike u offu: ”Al’ smo ih sjebali, ne ostadoše ni temelji”.

A da ne spominjem garažu na Slatini koja naprosto moli da je se ubaci u jedan postapokaliptični SF uradak…

Davor Žic / Liburnija.net

error: Content is protected !!