Tjedni retrovizor
Baš me nešto krenula inspiracija sa Svim svetima…
– 1/11
Al’ svi su mrtvi i blaženi
Bršljan je davno prekrio stih…
(Đorđe Balašević)
Mrtvima je, gotovo sigurno, sasvim svejedno. Koji god scenarij smatrali realnijim – da je naš posljednjih izdah ujedno i zadnja svjesna stvar koju smo napravili, ili da nakon smrti fizoičkog tijela naš duh nastavlja svoje postojanje – niti u jednom od njih zabrinutost za svjetovne stvari ne igra baš previše. U prvom slučaju, jasno je – praznina nema osjećaje. U drugom slučaju, ista stvar: bez obzira na kojoj ‘‘post-svjetovnoj’‘ razini naša duša završila, uglavnom će imati bolja posla nego brojati kitice cvijeća uz nadgrobnu ploču.
‘‘Samo tri krizanteme! Eto ti što je briga za pokojnike, a ja mu ostavio kuću’‘. Takav glas razočaranog oca iz rajskih visina ne treba očekivati, niti vjerovati da će neki ujak dok se bude okretao na paklenom ražnju zavapiti zbog činjenice da mu je nećak kojem je prepustio svoj nabrijani motor kupio najjeftiniji lumin u supermarketu, koji se ugasio čim je ovaj okrenuo leđa.
Mrtvima je, dakle, sasvim svejedno, i sve što smo za Svi svete načinili u njihov spomen, zapravo smo uradili zbog sebe i zbog onih oko nas, naših poznanika i susjeda, koji su osuđivanju daleko skloniji nego dragi nam pokojnici. Nekako se čini da je to, zapravo, prava tragedija Dana mrtvih – ne sva ta sjećanja na preminule bliske osobe, već činjenica da oni živi često otkidaju od svojih usta kako bi dali mrtvima, a sve s ciljem da impresioniraju neke druge, uglavnom također žive ljude.
Ako se ljubav ne mjeri novcem, niti ljepota sjećanja i uzvišenost pijeteta ima kunsku protuvrijednost, zbog čega smo ovih dana spremni istresti prava bogatstva na uređenje grobova? I zbog čega bi se oni koji ne mogu skupiti dovoljno novca da bi krizantemama ukrasili posljednja počivališta bliže i daljnje rodbine osjećali manje vrijednima, pogotovo u situaciji i u državi gdje su tri obroka na dan luksuz?
Zanimljivi su ti ljudski paradoksi – spremni smo varati, lagati i krasti čitave godine, učiniti nažao mnogim živima, i opet se na kraju osjećati krivima tek kad ‘‘iznevjerimo’‘ mrtve… I to bez da čitavo vrijeme shvatimo da sve radimo ‘‘po naređenju’‘: volimo na Valentinovo, darujemo se na Božić, tulumarimo na Novu godinu, prejedamo se na Uskrs, sjećamo se za Svi svete…
– Nogometanje
Pare, pare, pokreću svijet,
Politiku, nogomet…
(Zabranjeno pušenje)
Šimunić, Vukojevć, Čop… I još osam igrača iste klase punih devedeset minuta nisu uspjeli iz igre zabiti gol dečkima iz lokalnog niželigaša koji je pokazao da ima ”muda i herca”, ali i znanja za više rangove natjecanja. Još samo da je para…
– Najbolji in memoriam…
Let’s sink or swim ’til we fall in love
And dance in the moonlight
When we join the yacht club.
(Owl City)
I za kraj, jedna lijepa gesta za koju je komentar suvišan.
Davor Žic / PodUčkun.net
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net