Tjedni retrovizor
O kapitalizmu, roditeljstvu i inim problemima…
– Imovina
The roof, the roof, the roof is on fire!
We don’t need no water, let the motherfucker burn…
( Bloodhound Gang)
Može li se, i što, napraviti oko propadanja slavnih i prekrasnih vila ili nekad važnih gospodarskih objekata koji su danas u iznimno slabom stanju?
Prije svega, jasno je da svi ti objekti imaju zajednički problem – njima se loše upravlja i dopušta se njihovo konstantno propadanje. I ”geneza” njihovog stanja uglavnom je zajednička, ali zajednička je i većini danas ”živih” gospodarskih objekata – nekad su bili javno ili društveno vlasništvo, zatim su privatizirani i zatim ih je privatni vlasnik prepustio na milost i nemilost zubu vremena.
Neki od privatiziranih objekata pod novim su vlasnicima našli ”novu sreću”, drugi samo put u propast. Možda je to stvar tržišta? Nekad se društveno vlasništvo pazilo po svaku cijenu, danas tržište pokazuje što je isplativo, a što nije – ono što vrijedi, napreduje, ono drugo propada. No, teško je reći da ”ne vrijedi” osebujna vila u Ičićima ili hotel uz glavnu opatijsku ulicu… Čini se ipak da je problem u tome da ne vrijedi onoliko koliko bi to vlasnici htjeli.
Motivacija tih vlasnika doista je upitna – čemu držati imovinu koju ne koristiš i kojoj se vrijednost sve više smanjuje zbog propadanja? Jesu li doista krivi konzervatori koji su uvjetovali stroge smjernice uređenja (primjerice, ne može štukatura u drugoj boji od fasade, ali može ”limenka” na krovu najstarijeg hotela)? I bi li što promijenio porez na takvu imovinu?
Puno je pitanja, a malo odgovora. Prije svega, konzervatori – s jedne strane su doista otegotna okolnost za svakog investitora, s druge strane, uistinu je važno čuvati naše najvrijednije kulturno blago od uništenja preambicioznih ulagača koji bi često izvornu arhitekturu voljeli nadograditi s pokojim korintskim stupom, minaretom ili minimalističkom staklenom plohom. S druge strane, ako već propisuju uvjete uređenja, s ciljem da se nešto očuva u izvornom stanju, onda im nikako ne može odgovarati da ti objekti propadaju – možda je neko rješenje pronaći ”srednji put” u dogovoru s vlasnikom.
A vlasnici? Kapitalizam ima dosta jasan stav prema privatnom vlasništvu kao ”svetinji” s kojom vlasnik može učiniti manje-više štogod želi; i osnovnu pretpostavku da svatko ima ”nagon” brinuti o vlastitoj imovini sa željom da ju uveća. No, očito, i kapitalizam griješi – ako uništenje imovine nije dovoljan motivator vlasnicima za akciju njenog spašavanja, onda to vjerojatno neće biti niti ”kazneni porez”.
Što može lokalna samouprava? Globalno, ne baš previše, ali ponekad može puno – vidi primjer Evangeličke crkve. Svakako ne bi bilo loše kod prodaje takve imovine (kao u slučaju Vile Münz) inzistirati na uređenju i očuvanju, u određenim rokovima, uz prijetnju poništenja kupoprodajnog ugovora.
A, inače, možda bi dovoljno bilo da pazi kome što prodaje…
– Očevi i djeca
What about the children?
Look at all the children we can change!
(Justin Bieber)
Jer ništa nije bolje od sportske dominacije nad svojim nasljednikom…
– Staro
Old man look at my life,
I’m a lot like you were…
(Neil Young)
Brgud je (sr)etno selo!
Davor Žic / PodUčkun.net
Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.
Kreni od početne stranice - Poduckun.net