Tjedni retrovizor

Lakše napisat’ tekst nego uvod.

– Dvostruko značenje
Say what you need to say,
Say what you need to say…
(John Mayer)

Prilično zbunjujuće poruke stižu iz Liburnia Riviera Hotel posljednjih (tje)dana. Ovo „stižu“ treba shvatiti uvjetno, jer novi vlasnici (upravitelji) još nisu negdje javno podastrijeli svoje planove s velikom hotelskom korporacijom, iako je četvrtina u javnom vlasništvu. No, ako djela govore više od riječi, teško je po njihovim djelima shvatiti smjer u kojem LRH želi voditi aktualno vodstvo.

S jedne strane, odnos prema radnicima daleko je od idealnog. Prema informacijama iz kompanije, gotovo čitav dosadašnji viši i srednji menadžment u kratkom roku je „odstranjen“, a odnos prema zaposlenicima mogli smo vidjeti prije nekoliko dana u kritičkom obraćanju sindikalista koji su se žalili na postupke i promišljanja uprave. Dakle, ako je čovjek ključ uspjeha u turizmu, tu uspjeha biti neće.

No, s druge strane, neki potezi idu prema izgradnji statusa u zajednici i revalorizaciji postojećih objekata, a koji se mogu smatrati vrlo pozitivnima. Prvi primjer datira u vrijeme Adventa, kada je LRH „iskeširao“ nekoliko stotina tisuća kuna za rasvjetu u Parku sv. Jakova (iako uz njega „stanuje“ konkurencija). A drugi primjer je puno svježiji – prošlotjedno rušenje restorana Zelengaj.

To „sklepano“ zdanje koje propada već godinama (kao zgrada, ali i kao restoran, koji nikako nije uspio povezati svoju poziciju, veliki kapacitet i prekrasnu terasu s kvalitetno, ponudom) nije nešto za čime bismo trebali plakati, posebice u svjetlu najave da će se „napraviti mjesta“ za kvalitetniji pristup hotelu Kvarner.

Za razliku od dosadašnjih uprava, koje su hotel prvo svele na tri ofucane zvjezdice, a zatim mu nakeljili kontejner na krov, čini se barem da je ova sadašnja shvatila vrijednost tog objekta koji bi u svakoj normalnoj turističkoj destinaciji imao nenadmašan renome i značaj.

Pa, pod pretpostavkom da se „investicija“ u Kvarner ostvari u skladu s najavama, možemo zaključiti kako nova uprava LRH „kuži“ zgrade, ali ne i ljude.

– Dvojbe
Slovenija – zemlja mog sna,
Slovenija – zemlja obećana…
(Buldožer)

Što će biti od ove sezone? Hoće li nam itko doći? Bila su to pitanja koja su proteklih mjeseci morili mnoge turističke destinacije, osobito one poput Opatije, koje su svoj čitav gospodarski proizvod izgradile upravo na turizmu. Pa, ako je vjerovati scenama s Rupe proteklog vikenda – hoće. Doći će Slovenci, doći će vjerojatno i Talijani, a lako moguće uskoro i Nijemci te Austrijanci.

Nema veze što su ovi prvi zasad „vikendaši“, punit će se sasvim sigurno i hoteli i privatni smještaj. Ne kao i prošle godine, ali sasvim dovoljno da ne ne moramo razmišljati o promjeni gospodarskog modela. Taj vrč može još neko vrijeme ići na vodu prije no što se razbije da ga se više nikad ne sastavi.

No, to je problem koji je od nas udaljen koju godinu. Onaj neposredniji jest – što je s koronavirusom? Odnosno, kojem Stožeru trebamo vjerovati: onom koji nas je prije mjesec dana uvjeravao da ostanemo doma, koji je prijetio novčanim kaznama za sve koji krše samoizolaciju ili ovom koji kaže da se može sve otvoriti, da „izolacionisti“ mogu s maskama na izbore, da su nam turisti dobrodošli u čim većem broju, pa čak i iz zemalja koje su označene kao žarišta epidemije…

Nažalost, zbog ovakvog preokreta, mnogi su ostali u uvjerenju da su nas zalud plašili Covidom, da reakcija nije bila primjerena zdravstvenoj prijetnji koju je virus predstavljao… Jer druga opcija jest da opasnost još postoji, ali smo je odlučili ignorirati zbog političke koristi. A ne znam što bi bila gora varijanta.

– Sladoled
Neću sladoled, sladoled se topi,
Bolje za tu lovu nešto jako popi’!
(Kuzma & Shaka Zulu)

Dok nas muče dvojbe, barem da se za kraj malo osladimo.

 

Similar articles

Tjedni retrovizor

3 years ago

Tjedni retrovizor

7 years ago
error: Content is protected !!