Tjedni retrovizor

retrovizorUvodi su ponekad jednostavno preteški za smisliti…
– Ne zovi mala…
Someone please call Nine-One-One,
Tell them I’ve just been shot down,
And the bullet’s in my heart.
And it’s piercing through my soul,
Feel my body getting cold…
(Wyclef Jean)

Stigla je i kod nas ta američka fora, samo što se ne zove ”najn-najn-van”, nego ”jedan-jedan-dva”. Puno se priča o tome kako reforma sustava hitne pomoći – u koji se valjda ubraja i izmjena telefonskog broja – utječe na standard zdravstvene skrbi običnog čovjeka, no mene više zanima kako ona utječe na kulturu i umjetnost… Primjerice, da je ta reforma provedena prije petnaestak godina, na našem estradnom nebu ne bi postojala jedna od najsjajnijih zvijezda, ona koja nosi ime Mladena Burmaća.
Mladen Burnac – Ne zovi mala policajce

Već sada rima (ja-dva) u stihovima “Ne zovi mala policajce/Ne zovi mala 92/Kada noćas ispod majice/Srce ti ukradem ja”, jedva drži vodu, a zamislite samo kako bi repetitivan taj refren bio kad bi vodio računa o preustroju “call centra” za hitne intervencije. Ne zovi mala policajce, ne zovi 112. Ne zovi mala vatrogasce, ne zovi 112. Ne zovi mala hitnu pomoć, ne zovi 112…
I još jedno ključno pitanje – što je s brojem 95? Je li i on dio službe za hitne intervencije?
– 112. Koji je vaš hitni slučaj?
– Mda, gledajte… Ja ne znam koliko je sati.
– Zoon politikon
HDZ zna…
HDZ zna…
HDZ zna…
(…)
(Jacques)

Nisam siguran je li baš ove izbore Aristotel imao na umu kad je skovao izraz ”zoon politikon”, ali ovi naši političari stvarno su prave živine kad krenu u kampanju. I to ne bilo kakve živine, nego hijene ili kakva druga vrsta lešinara, koji vreba nad plijenom onemoćalih građana, čekajući da im konačno popuste i posljednje kočnice zdravog razuma i, podlegnuvši bombardiranju plakata, reklama, spotova i predizbornih druženja, doista pomisle da će im biti bolje ako svoj glas daju osobi A ili stranci B.
I svo njihovo prenemaganje zapravo je dio pametnog plana smišljenog za privlačenje plijena – kad se cerekaju, pričaju o tome kako je teško danas živjeti u Hrvatskoj, ili se kunu u Isusa, Tuđmana ili Tita, političari zapravo žele pokazati da su isti debili kao i svi mi ostali, da im je ideologija važnija od para.
Međutim, nije. Za razliku od glasača vulgaris, odnosno nas običnih glupana, političari ne biraju ideologiju zato što im je bliska, nego zato što vjeruju da u određenom ideološkom profilu imaju najbolje šanse za uspjeh. To se najbolje može primijetiti po tome što niti jedan predizborni program nema previše veze s proklamiranom stranačkom ideologijom.
A i ti programi, koje sad svi trče okolo predstavljati, i koji – kobajagi – predstavljaju naš spas: gdje su bili ti programi tijekom posljednje četiri godine? Zar nam tad spas nije bio potreban? Gdje je bio onaj self-help priručnik ”Kako se izvući iz krize u 21 korak” dok je kriza harala nacionalnom ekonomijom i osobnim budžetima? E, tada nije bilo svih tih genijalnih ideja koje sad ne možeš izbjeći na svakom koraku, pa ispada da je pamet kod političara kao Olimpijada – pojavljuje se svake četiri godine i traje samo mjesec dana…
A ako je netko među stanovništvom od silnog stresa, gladi, neimaštine i bijede i skapao tijekom onog dugog ciklusa koji nije izborni – ništa strašno… I mrtvi glasaju, zar ne?
– Stari list, novi gazda?
Nekad prodas kucu,
ili stari klavir,
ili jutro zemlje,
da, al’ kako to
prodaje se prijatelj
prodaj ga na crno,
daj ga ispod cene
trampi ga za nesto,
da, al’ bez tog
prodaje se prijatelj…
(Đorđe Balašević)

Možda griješim, ali čini mi se da ova rasprodaja kasni… Sezona izbora skoro pa je prošla…
Davor Žic / Liburnija.net

Similar articles

Tjedni retrovizor

5 years ago

Tjedni retrovizor

1 year ago

Tjedni retrovizor

8 years ago
error: Content is protected !!