Udruga Domoljub 1909: Uz škerac i va dobroj kumpanije storili tri hit predstave

udruga domoljub dramska_01

Nina Dukić, Marijana Kalčić, Danijela Lipić, Dean Maslić, Sali Slavić Stupac, Barbara Sokačić Dukić i Kristina Stupac del su ove smešne trajbi već pet let.

Rukavac – Neki dan smo va Ville Antonio bili svedoki mokren facolićon, ma ov put od smeha! Taj smeh omogućili su nan člani dramske sekcije Udrugi “Domoljub 1909.” z Rukavca i njiha predstava “Bjutiful Merika”.

Teško je bilo isti dan do njih prit i dogovorit termin za ćakulu, aš saki ki je bil na predstave je š njimi otel baren besedu probelit, ma smo se le našli i to va Kinkelovoj kuće Rukavce, kade oni vježbaju, parićuju se i zmišjaju nove smešice. Nina Dukić, Marijana Kalčić, Danijela Lipić, Dean Maslić, Sali Slavić Stupac, Barbara Sokačić Dukić i Kristina Stupac del su ove smešne trajbi već pet let.

Arhiva PodUčkun.net: Predstava - Koze diši prč

Arhiva PodUčkun.net: Predstava – Koze diši prč

Pitamo Marijanu kako je to se skupa počelo?
Kako? A od dobre zabavi i kumpanije. Leta 2011. smo osnovali Udrugu i zbor i jedan od cilji nan je zaštita kulturi, baštini, čakavštini, užanci…, pa su nas zvali na Učkarski samanj ako bimo predstavile kako se je nekada živelo va našen kraje. Se smo se lepo parićale, navadile i po starinsku kantat i predstavile se z onen ča smo dobile va dotu od našeh starejeh. Tamo smo po nekadajnu kuhale, robu sušile, igrale tombulu, škercale se z judi, ma najviše same sobun. Lane je s nami šal i Dean, a još su nan ki put pomogle i Annie Perman, Leona Jardas i Doris Franković.
Va sen ten škerce i va dobroj kumpanije počel je govor da ča ne bimo storile kakovu predstavu, tr rekviziti za scenu i za obuć imamo, štorij je seh sorat i smo počele. Podelile smo si imena i dogovorile osnovnu formu predstavi. Znale smo ke pjesmi moramo stavit nutar, po prilike i od čega će se delat i smo zamolile Alfreda Šainu da nan pomore i ča napiše. Kada je i to bilo gotovo, smo se našle i krenulo je ono najslajo delo, a to je da va prveh par čitanji promenimo, dodamo i nahitimo još čuda tega novega i smešnega. Prvu predstavu “V Rukavac ni po kozu” storile smo 2012. leta, a premijeru smo imele na Petrovu Rukavce. Onda je s nami glumila i Heli Kinkela Zrinšćak. Tako smo se dobro parićale, da dan danas znamo taj tekst, a ono ča nećemo nikada pozabit je veli mesec ki nas je gledal i koraja daval i na generalnoj prove i drugi dan na samoj premijere.
Druga predstava “Koze diši prč” prišla je zajeno 2013. leta i nekako mislimo da nan je tista baš najboja od seh (za sada). Š njun smo se i sami toliko puti zismeli, aš na saken gostovanje se trebe prilagodit bine, juden, a i mi sami nimamo vavek istu voju i inspiraciju. Nikada nećemo pozabit scenu kada smo z latun pohajale po pozornice i “plivale” va tekste. Sreća imamo vavek nekega ki zna si teksti i ume “spasit” situaciju, pa publika to ni ne primjeti. Nošeni dosadašnjen uspjehon zajeno smo parićali i treći del “kozje trilogije” po nazivon “Bjutiful Merika” i na premijere imeli više od 1200 judi va publike. To je dokaz da juden to fali, smeha, zabavi, ma i onega da se prepoznaju va nekoj situacije, uloge… Nan je se to skupa veli gušt. I poć na provu i na gostovanje. Partimo par ur prvo, se spakiramo va kombića od Bernarda i gas. I lih se smejemo, pa ni ni čudo da i publika uživa.
Gledajuć vas ovako na scene moran pohvalit sakega posebno. Saki za se ste odlični glumci, a skupa ste jena fantastična ekipa! Od Deana Maslića, ki je glumil i prej to san i očekival, al ti si me Marijana jako iznenadila i moran ti reć da si fanj talentirana.

V Rukavac ni po kozu

V Rukavac ni po kozu

Marijana: hahahah, hvala ti! Čuda mi znače pohvali, aš ne glumin sama ni sama za se. Na bine pazimo jedan na drugega. Ako jedan neč pozabi drugi ga podsjeti i tako funkcioniramo. Pohvala znači da dobro delamo delo. Sigurna san da bi se moglo i čuda, čuda boje, ma mi smo samo amateri i davamo se od sebe. Ja niman nikakovega iskustva z glumun osim ča san bila recitator va osnovnoj škole, ma nikada neću pozabit, da san se za jedan Dan Republike va hotele Adriatik na dele recitacije ki je moral bit ozbiljan počela tako smet da mi je karijera finila prej nego ča je počela!
Sada je čuda drugačje, ma ni saki put lahko bit od voji. Bilo je situacij kada ti se privatno ruši svet, a ti moraš do pol gol na bine igrat svoju ulogu. Sega smo već pasali i sreća da smo stvarno dobra kumpanija i da se niki na nikega ne ofendi i da sakemu moreš se reć, potužit se, pohvalit, oslonit. Mi smo i privatno dobri, družimo se i mimo predstavi. Zovemo se i po imeneh z predstavi. Ono ča mi je najsmešneje da su dijalogi z predstavi postali del našega sakidajnega živjenja, pa tako govorimo jas, viš kako lepo, jezusimarija… Na početke mi je bilo i neugodno, s obziron da san za potrebi ulogi celu predstavu va kombine i da mi je dijalog onako fanj “promiskuitetan”, ma z vremenon čovek to shvati ko delo i tako funkcionira. Čin se obučen va to famozno kombine, stavin škuri oćali postajen Mimica i to san jenu uru. Od cele naše trajbi, saki ima svoju ulogu i prej i potle. Naravno da se se dogovaramo, al pul Barbari nan je većina rekviziti i na to ne moramo više mislet. Ona pobacela da to se složi na scenu, samo si skupa pasamo videt kade je ča i moremo počet. Danijela nan je izvor starinskega namještaja i dodatki, a š njun se saki put na predstave tako nasmejemo i na mesteh kade moraš bit smrtno ozbiljan, aš ona saki put neč novo zmisli. Dean je najviše za odnose z publikun. Njega poznaju si od Rupi do Brseča, saken rada poćakula i malo poškerca. Kristina je glavna od frizuri. Smiron navija i odvija jedni vlasi, a i na tekuća pitanja misli. Sali se brine i za scenu i za tekuća pitanja, a va predstave je zadužena za reć ono ča je seh drugeh sran. Nina, zato ča je najmlaja vavek mora teć po neč, po pizzu, po pijaču…
Da san prej počela z amaterskun glumun sigurno bin i profesionalno šla van ten smjere aš jako mi se to pijaža, ma sada je morda malo kasno za to.
A ja, ča bin izdvojila kod najboje… Kada je va publike neki tebe važan, to je poseban osjećaj – samo njega vidiš i samo za njega glumiš!

Bjutifl Merika pred opatijskom publikom

Bjutifl Merika pred opatijskom publikom

Ča Barbara, al Lojza ti govoriš?
Barbara: Dva puta na šetemanu prova folklor, jedan do dva puta zbor, a gluma kada god se si arivamo složit… mej ten nastupi i predstavi, zgleda naporno ma mane je jedna vela radost i veselje, komać čekan da gren na provi, da se dobro zitancan, zikantan i zismejen. Sagdere su dobre kumpanije a pogotovo na glume. Lep je ta naš „umjetnički“ život. Da mi sej lih vrnut jedno trejset let nazada i da moran opeta zibrat profesiju….. sigurno bi bilo neč od tega… Va sakoj predstave su nan ulogi tako dobro posložene da uža zgledat kako da’j to zaspraven. Najlepči momenti va predstavah su mi kada neč spontano odglumimo al zmislimo ča ni opće napisano…. kega smeha i mi i publika ( lipštik od Vicenci, lata semo – lata tamo od Nini, zmeranje aš su ti vrata zaprte a moraš se poć sprobuć, ne znaš ča moraš reć i bledo gledaš – jeeezusimarija). Malo smo se morda zalenili i nimamo još novu predstavu a judi nas smiron pitaju je ča novega, je ča napisano, su provi?… Očito je da su željni smeha i zabavi a dokaz je i zadnja predstava v Opatije za Dan žena…… za me jedna od bojeh, publika odlična, morali smo na momenti fermevat aš su se judi smeli kot zmućeni, ma smo i mi……
Ma ki to more platit….. neprocjenjivo! Pozdrav od Lojzi

Arhiva: Predstava Bjutiful Merika

Arhiva: Predstava Bjutiful Merika

Kristina je prišla va grupu mej zadnjemi, pak je još malo sramežjiva, ča ne?
A ja, prej predstavi vavek iman tremu: ću se sega spametit? Da li će bit spontano? …al se nekako vavek dobro pasa. Za vreme predstavi trema mi prepasa i saki put sponova zaključin da je to ustvari jedna vela zabava i druženje. Volin se potrudit i dat se od sebe da buden ča više stopljena z ulogun. Ne smatran da san dobra al….more pasat.

Nina, ti si najmlaja, kako se ti ćutiš?
Prej nego ča počne predstava mane srce mlati kod zmućeno. Sto misli je va glave.
Ću ča pozabit? San se navadila kako rabi? Kako će to pasat? Će se publike pijažat? Ma čin počne se to pasa. Nekako kod da si va drugen svete. Pozabiš na se ča te muči i svoj privatni život. Va sakoj predstave je neč novega, neč se doda spontano a neč se malo i skrati. Nikada nan ni štufno na pozornice. Ki put ne moren ni govorit od smeha, ki put pozabimo ča re daje pa se gledamo i podsmehujemo jedan drugemu ma vavek neki spasi situaciju. Ti momenti su mi i najlepči aš tu se vidi koliko smo si jednaki i složni. Se ćemo storit jedan za drugega. Najteže nan se dogovorit za provi. Užamo se po subote al nedeje nać da malo ča ponovimo pa mislin joj ča jušto za vikend kad bin kamo šla. Na kraje bude takovega smeha, suz i škerci da niš ne more zamenit to zadovoljstvo va ten momente. Drago mi je da san del te kumpanije i nadan se da ćemo još čuda predstavi storit i zabavjat se skupa. Vavek se moremo nać za malo poćakulat i nasmet. Bez teh judi bi bilo štufno.

Sali, kako si se ti našla va sen ten?
I ja se pitan! Bimo glumile? A bimo! I tako’j to krenulo. Našla san se va jenoj super kumpanije. Saki od nas poseban je i drugačji, a opet dišemo isto dok igramo predstavu. Ma koliko umorna, ili slabe voji, a nekad mi se i ne da poć, s provi se vrnjan zadovojna i ispunjena. Vavek se nasmejemo i nastojin navadit neč novega od sakega člana. Marijana nan je „nekakov ženeral menažer“, to bi reć da’j idejna pokretačica, realizatorica i „šefovica“ trupi! Imamo glavnu i jedinu „mušku zvezdu“, Dean je omiljen od strani seh obožavateljic diljem Primorsko goranske. Naša Ninica unosi vetrić maldosti. Kika je dokaz kako se brzo uklopi i zavoli nova članica ka je puna voji i žeji i brzo napreduje. Za organizaciju, razum, grašnjaki i bigudini tu je naša Barbara, ku poznaju si od Rukavca do Opatije. Najviše smeha je vavek na račun naše Danijeli, leči nan dušu! I ni vavek se kot med i mleko, nekad se i grdo gledamo, ali tako’j to va sakoj familije pa i va našoj!

Je to Danijela tako, ča ti govoriš?
Baš je! Volin svoje kolegi z predstavi, voli njih ko prijateli, uživan va toj energije ku stvaramo skupa i radi njih iman osjećaj da nečemu pripadan.
Za me je saki izlazak pred publiku uživanje va momente, uživanje va živjenje i stvaranje noveh uspomen. Lepo je dobit reakciju publiki i aplauz, ma moje učestvovanje va predstave ni nikada bilo radi publiki. Zada našega zajedničkega naklona stoje ure i ure vježbi, dogovaranja i organizacije. Uz se životne i svakodnevne obvezi neki put se provi i predstavi pretvore va nemoguću misiju, ma smeh i inspiracija nikada ne izostanu. Naši susreti i druženja vavek me uspiju oraspoložit. Hvala publiko, hvala prijatelji i sretno nan bilo!

8 mart medunarodni dan zena bjutifl merika opatija (1)

Dean, ti si ovde čovek z jako čuda glumačkega iskusta, zač voliš glumit?
Ma ne znan ako bin baš mogal reć da volin glumit, to j’ više uživat smeh i lepotu sega ča peja do premijeri i sake dajnje predstavi.
Si oni škerci, se one bedastoći i ideji ke nan padaju dokle se predstavu dela i do samega kraja dodava, neprocjenjivo su  bogatsvo za dušu.
Najveći gušt je na samoj predstave storit kakovu bedastoću  ke ni va scenarije  pak  bi se kolege raspučile od smeha,a ne smeju…
Posebno me veseli glumit va domaćeh predstavah, kade san “svoj na svojen”. Moj put va glume je počel pred 15 let va kastafskoj Istarskoj vile, kamo me j’ prijavil kolega z dela,  a da nisan ni znal.  Lih mi je rekal; “Ti si za tamo-ja san te zapisal“. Va Kastafski pučki teatar san prišal va jedan smeh i dobil lep i krepak fundament kega san sprotu  dograjeval i figural. Potla san sudjeloval va nize projekti razneh udrug, a i samostalno; va Udrugah Grad kulture Kastav, Čakavski senjali z Kastva, jenu predstavu za općinu Matulji, niz predstav z Fredijen Šaina, nekoliko spoti,  a sad san va rukavačken Domoljube 1909., a lahko da san ča i pozabil, neka se niki ne ofendi. Va sen ten čovek mora bit i odgovoran,  trebe se prilagodit,  a koliko god da je lepo užaju bit i vela odricanja. Užale su bit provi i nastupi skoro saki dan, trava okol kući metar,  ki put san bil i sam na se jadan,  ma kad tisuće judi gre z predstavi veselo i smejuć, pozabi se i trava i graja, a onda pomislin “splatilo se je”. Najvažneje je da čovek i sam uživa va sen ten i da je va ten z judi ki su na “istoj valnoj dužine”,  aš je teško ako ni tako.

V’ Rukavce nan je super, provi su živi smeh, sako malo najden škužu da ka ča speče pak najveć puti prova pasa va fešte. Jedino ča nan se v’Rukavce dogaja, a ča nas malo frena, je to ča j’ sako malo neka noseća pak imamo prestik dokla rodi, pak dokla otrok malo kreši itd…

Moran priznat da iman žeju storit jenu predstavu sam,  jenu monodramu,  znan veći temu, nego čekan momenat da bun od voji to stavit na hartu,  pak ju pomalo i parićat.  Verujen da će i to ugjedat svetla pozornice, i da će nasmet regiju… Imamo fanj užanci , lepeh užanci , užanci od rojenja do smrti, od keh se more storit altroke kumedija. Na ovi način to širimo i prenosimo i na mlaje generacije.  Ki će njin se to povedet ako mi nećemo?  Mislin da j’ škoda da se pozabe neki domaći škerci, besedi, neki “biseri” ken se čovek vavek more nasmet. Kad pak  judi smejuć  gredu doma, onda  pak ćutin  ko da san neč lepo storil za moj kraj,  za „moji“ judi pa i pokolenje… A da mi veštid ni premići, sada bin sigurno bil već i va Holivude!, govori Dean Maslić.

Želimo van još čuda predstav, čuda smeha, osobnega zadovoljstva i da vas oni keh najviše volite i rabite podržavaju va ten vašen dele i držite se onega ča je rekal Ivan Matetić Ronjgov: “Saki neka stori svoju dužnost, saki neka svoj talent stavi va službu svojega naroda i njegove duhovne ili materijalne kulture!”

Premijera u Rukavcu 2014. godine

Premijera u Rukavcu 2014. godine

Nikola Cvjetović / PodUčkun.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net