VIDEO ‘Iz Hrvatske u Maroko’ putopis Nikice Karasa – Od Genove do Monaca

Piše, fotka i putuje Nikica Karas

Prvi put u životu sam utoćao svoje nožice u Sredozemno more na plažici ispred otoka Bergeggi, u Liguria, Italiji.

U nastavku donosimo treći dio putopisa Nikice Karasa s njegovog putovanja iz Hrvatske za Maroko…

Prvi put u životu sam utoćao svoje nožice u Sredozemno more na plažici ispred otoka Bergeggi, u Liguria, Italiji.

Uvod

Više se ni ne sjećam jesam li se probudio rano ili kasno… Kad je uopće rano ili kasno?! Valjda kako kome…?! Znao sam samo da želim stići danas u Monaco da posjetim majku. Čini mi se da je udaljenost koju sam planirao preći iznosila oko 200 km… Sve mi se nešto čini i sve se nešto ne sjećam dok sjedim na glavnom trgu u Chefchaouenu u Maroku, ispijam marokanski whiskey i u svom sićušnom, zaštitnom oblačiću lagano lebdim… Sve je nekako mekano i lepršavo, a opet pomalo bučno. U lijevo uho bruji mi neka utakmica, a u desno uho ulazi baš neka fina muzika iz obližnje trgovine s tricama. Ispred mene neprestano prolaze ljudi. 20:30 h. Iz đamije se oglasio poziv na večernju molitvu. Nekolicina muškaraca ustala se i zaputila prema đamiji. Nije se oglasio kraj molitve ili ga samo nisam čuo, ali do mene je sjeo jedan Marokanac mojih godina koji je jučer na ovom istom mjestu divno svirao gitaru. Zaboravio sam mu ime. Stalno zaboravljam imena. Mnogo novih ljudi mi svaki dan ulazi u život i ne mogu svima popamtiti imena…

Već sam ispio čaj. Od pisanja i hašiša opet sam žedan i povremeno posegnem za čašom koja je još uvijek na stolu prazna i koja me iznova prisjeti da sam već ispio njen sadržaj. Dvoumim se da naručim još. Misli su mi konfuzne. Mustafa je upravo donio gitaru. Još jučer sam poželio donijeti cajon i zasvirati ovdje s Marokancem kojem sam zaboravio ime. Evo nove prilike! Ali i oko toga se dvoumim. Možda bi zbilja bilo najbolje da odem po cajon i naručim još jedan marokanski whiskey i da uživam u tim trenucima?! Možda više neću imati prilike?!

Još nisam otišao. Još sam tu. Pokušavam odlučiti. Buka se pojačava i stišava i iznutra i izvana obzirom na to koliko joj pažnje dajem.

Chefchaouen…

…ipak zaslužuje boju!

Drugi dan

Ipak sam jučer bio otišao po cajon i zasvirao na terasi kafića Blue Star s divnim lokalnim muzičarima koji sviraju Gnawa glazbu, s gimbrijem i krakebsima, i onim Marokancem s gitarom. Potrajalo je nekoliko sati. Par sati punjenja energijom iz zvučnih vibracija i zajedništva koje smo stvorili u tom zvonkom krugu. Priključilo nam se još ljudi s pljeskanjem i pjevanjem. Čini mi se da sam bio jedini stranac, ali ipak sam se osjećao kao doma.

Gnawa napjev najčešće počinje laganim tempom s puno toplog basa od gimbrija, a konstrast mu daju visoki i glasni krakebsi napravljeni od metala. Gimbri je napravljen od drva i devine kože, a žice od devinih ligamenata. Kombinacija tih instrumenata u kontinuiranom repetativnom ritmu s puno duboke tople melodije i soliranja daje ovoj glazbi posebni plesni ugođaj. Često se pridodaju glasovi i pljeskanje čime ova glazba postaje bogatija, a volumen zvuka se povećava. Često jedan pjevač započinje, a ostali ponavljaju uglas, kao zbor. Time glazbenici postaju još povezaniji unutar ansambla, ali i slušači postaju zainteresiraniji, pa se čak uključuju plešući, svirajući, pjevajući ili pljeskajući. Također vrlo često glazbenici postupno ubrzavaju tempo do amplitude, što traje otprilike 2-3 min, a onda naglo s vrlo efektnim završetkom označavaju kraj pjesme. Krakebsi oponašaju lance okovanih robova koji su zvonili dok su robovi hodali ili radili pa tako i ritmovi koji se sviraju oponašaju upravo taj ritam hodanja i rada u lancima koji neprestano zveckaju dok se okovani kreću. Također je među robovima postojao vođa-pjevač koji je započinjao pjesmu, a ostali bi pratili. Na taj način umanjuje se muka rada.

Digresija

To me podsjeća na američke (ili bilo koje druge) vojnike u prečestim i preglupim holivudskim filmovima u kojima SAD spašava svijet od zlikovaca, a zapravo u stvarnosti SAD je pravi zlikovac koji terorizira druge. Znate one scene vojne postrojbe na vojnoj akademiji u SAD-u gdje mladi, jadni Amerikanci, pod izlikom domoljublja i širenja lažne demokracije, uvježbavaju disciplinu marširajući u postrojbi pod vodstvom narednika. E pa taj narednik je upravo taj vođa-pjevač među robovima-vojnicima i on započinje pjesmu, a novopečeni vojnici odgovaraju kao zbor… To su moderni robovi koji su čak i plaćeni od vlada da po svijetu ubijaju nedužne, slobodne ljude u zemljama čije se vlade ne slažu politikama njihovih vlada, a u kojima njihove vlade imaju poseban interes, najčešće u nafti i drugim prirodnim sirovinama poput zlata, srebra, platine, bakra, kositra, cinka, aluminija, uranija, vode ili strateškog položaja. Tako su vlade nekih zemalja zajednički uništile mnogo drugih zemalja poput Jugoslavije, Iraka, Afganistana, Libije, Sirije te mnogih zemalja Srednje i Južne Amerike, Afrike i Azije.

Sjetite se dejtonskog sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini gdje domaći izdajnici i separatisti – Tuđman, Milošević i Izetbegović – potpisuju ugovor s vragom. E pa upravo taj ugovor označio je novu podjelu i novu propast Južnih Slavena i povijest se ponavlja! I sada nam samo pričaju kako smo nezavisni, a zapravo smo opet robovi Zapadu. Poljoprivreda nam je uništena! Vodni sustavi, kanali za navodnjavanje su zapušteni i neodržavani iako plaćamo državi za njihovo održavanje i zato nam se događaju razorne poplave.

Voda je izvor života, ali isto tako može i uzeti život! Poljoprivreda, voda i život usko su povezani. A kako bilo koja država može biti nezavisna ako nema vlastitu hranu?! Država koja ne proizvodi dovoljno hrane nije nezavisna već je zavisna o uvozu hrane! A zamislite da se odjednom prekine uvoz hrane – nastupila bi glad! Sve dok je uvoz veći od izvoza, ne postoji nezavisnost!

Mnogi parlamentarni zastupnici, ministri i vladini dužnosnici ili njihovi rođaci imaju firme za uvoz. Pritom se dogovore da se u saboru izglasaju manji porezi na uvoz, manji poticaju za domaće proizvođače pod izlikom krize, manje cijene za otkup proizvoda domaćih proizvođača kojima su banke prije toga prodale kredite s visokim kamatama koje sad više ne mogu vratiti jer je cijena otkupa proizvoda manja od rate kredita koji moraju otplatiti. Tada tim jadnim ljudima banka oduzme imovinu koju se naslijedili od pradjedova i nikad je do sada nisu htjeli prodati. Ta imovina vrijedi enormno više od fiktivne vrijednosti kredita bez pokrića koji je banka izdala!

Onda ta ista banka prodaje tu imovinu po niskoj cijeni kako bi pokrila svoja lažna, fiktivna potraživanja onom istom smradu u saboru ili njegovom rođaku uvozniku. Na ovaj način vrijedni i pošteni ljudi postaju beskućnici, a Tuđmanovi, Milioševićevi i Izetbegovićevi lažovi, prevaranti, ubojice, veleizdajnici i separatisti postaju sve bogatiji i bogatiji. Naravno da su domaći izdajnici usko povezani s europskim i svjetskim prevarantima iz Berlina, Pariza, Londona, Bruxella, Washingtona i nekih drugih manjih centara moći te djeluju u skladu s naređenjima dobivenih iz tih centara moći, slatko zvanih direktivama. Kako natjerati Južne Slavene da prodaju svoje djedovine? Prvo ih natjeraj da se poubijaju međusobno, onda im ponudi pomoć u kreditima s visokim kamatama koje nikad neće moći vratiti, a onda jeftino otkupi njihove zapljenjene djedovine od banaka. To vam je američki san u liberalnom kapitalizmu i lažnoj demokraciji!

Nastavak putopisa – Ligurija

No, da se vratim na moje putovanje…

Iz Genove sam krenuo prema Monacu oko 12:00 h i računao da ću stići za 3-4 h iako sam nastavljao voziti po magistrali uz more i prolazio kroz mnoge gradiće koji su mi se nalazili na putu. Taj kraj se zove Ligurija. Svi ti gradići bili su izuzetno topli i zeleni s pješćanim plažama, a gotovo na svakoj plaži – surferi. Bio je Sunčan i topao dan. Zamijetio sam također da su svi ti gradići pusti i prazni. To su samo nakupine apartmana. Hrpa spavaonica za ljetne turiste. To su gradovi duhovi.

A onda oko 15:00 h, samo 50ak km nadomak Monaca, gužva, zastoj, trube, nervoza, guranje, psovanje iliti ona fina kapitalistička sintagma – rush hour. Na cesti odjednom mnoštvo auta, kombija, kamiona, motora i pješaka i svi žele svoju prednost. Užas! Da prijeđem posljednjih 50 km trebalo mi je oko 2 h vožnje u prvih tri brzine. Strašno!

Dok zlikovci pričaju kako naš tradicionalni, jugoslavenski mentalitet više nije dobar i kako naša suosjećajnost prema Prirodi i drugim ljudima više nije dobra, kako sve naše južno-slavenske, hrvatske i balkanske vrijednosti više nisu dobre i kako su dobri samo zapadnjački načini življenja i da mi moramo postati kao oni?!

E pa ako želite beton, asfalt, prazne zgradurine apartmana, milijune motornih vozila na cestama, GMO hranu, nuklearne elektrane, posječene šume, privatizirane izvore vode, hladnokrvnost i ravnodušnost, heroinske i kokainske ovisnike na ulicama, dilere koji truju vašu djecu, odselite se iz Hrvatske i s Balkana!

Doček u Monacu

Moja majka je opet bila pomalo dosadno sa svojim strahovima za mene, njenog sinčića, pa mi je netom prije mog dolaska napomenula: „Na ulazu u Monaco stoji policija i vjerojatno će te zaustaviti jer izgledaš tako kako izgledaš i voziš tu krntiju! Budi oprezan i nemoj nositi nedozvoljene stvari sa sobom, molim te! Ako te ne zaustave na granici, mogli bi dojaviti kolegama u centru da te prate i zaustave! Obavezno stani na svakom pješačkom prijelazu i crvenom semaforu“ Ali mogu Vam reći sa sigurnošću! Talijani tijekom rush houra nisu stajali na zebrama, a neki su prolazili i kroz crveno. Ja sam svaki put stao kao što stajem i u Hrvatskoj. (Kao da slušam svoju mamu!) Pristojan, kulturan i fin! Nitko me u Monacu nije pitao išta. Nikakvi državni službenici, ni policija ni vojska, me nije zaustavila ni zatražila dokumente.

I tako nakon 5-6-7 h piljenja od Genove napokon stigoh u Monaco gdje me dočekahu majka i njen dečko Damir. Damir je sjajan čovjek! (A zanimljivo je da je vodenjak kao ja…) Istu večer je majka priredila obilnu gozbu, a Damir otvarao boce vina. Pričali smo i družili se ne baš do kasno.

Tu sam večer ušao u neki otmjeni casino na brežuljku Monaca, sav čupav i neobrijan, obučen u poderanu trenirku i radničke cipele zaflekane bijelom bojom. Hrabro sam, ravnopravno i ponosito krčio svoj put kroz elitni snobizam ove kapitalističke kneževine. Putem sam sreo policajce, nosače kofer i one kojima bogatuni ostavljaju ključeve svojih Lamborghinija, Ferrarija, Mercedesa, Porschea, Aston Martina, Tesli… Sve te sluge sa mnom su normalno se ophodili, s poštovanjem, ljudski. Možda su mislili da sam i ja bogatun pa su se bojali da mi ne stanu na žulj ili možda odmetnuti sin nekog nedodirljivog lovatora… U casinu sam si kupio rizle da dovršim onaj cvijet što ga carabinieri nisu pronašli, a poslije izgaranja tog cvijetića pomiješanog s duhanom u bijeloj papirnatoj plahti i inhaliranja sivih duhova tih biljaka, usnuo sam sit i zadovoljan u dubok san u sigurnosti Damirovog stana u Monacu.

To je sve u ovoj epizodi! Do čitanja vrlo skoro!

Najiskrenije od srca, vaš,

Nikica Karas