VIDEO: Renato Baretić – Pisanje se može naučiti ako ima podlogu u talentu @ Opatija

admin 9 years ago Kronika

S poznatim hrvatskim piscom razgovarali smo o njegovoj tehnici podučavanja, ali i o doživljaju Opatije i FEN-a. Više možete pogledati i u video-prilogu na kraju teksta…

Opatija – Renato Baretić, proslavljeni hrvatski pisac i autor romana ”Osmi povjerenik”, ”Hotel Grand” i ”Pričaj mi o njoj”, te nekadašnji ”opatijski zet” boravio je prošlog tjedna u Opatiji kao dio Festivala neovisnog kazališta. Na FEN-u je bio voditelj radionice, odnosno vježbaonice kreativnog pisanja ”Disciplina mašte” za koju riječi hvale imaju svi sudionici među koje se ubrajaju opatijski srednjoškolci, ali i nešto poznatiji ”ljudi u ozbiljnim godinama” poput kantautora Dražena Turine Šajete, novinarke Mirjane Rončević, fotografkinje Saške Mutić i kulturnog djelatnika Aleksandra Monara. S Baretićem smo razgovarali o njegovoj tehnici podučavanja, ali i o doživljaju Opatije i FEN-a.

Renato, tko je Johnny?

– Johnny je lik kojeg polaznici mojih radionica poprilično mrze. Osmislio sam ga kako bih ilustrirao rečenicu o mladome i ne odveć odvažnome Amerikancu koji se nećka da baci laso, jaše svoga konja Groma… Vrlo je kratka rečenica, ima svega 11 riječi, a gomila toga se u njoj kaže i ljudima bude potpuno jasno iz konteksta – premda nigdje nije napisano – da je to u Americi, da on jaše… I, u pravilu, ljudi dobiju zadatak da svakoga dana uz zadaću napišu jednu takvu rečeincu ”a la Johnny”. I onda ih taj Johnny proganja do kraja tečaja, a pred sam kraj pojavljuje se još i Mirko kojeg mrze još i više…

Je li pisanje nešto što se može naučiti?

– Pisanje se može naučiti ako ima podlogu u talentu, kao što cvijet ne može niknuti iz betona… Kad se talent i poznavanje ”alata” spoje, iz toga nastaje dobro pisanje. Pokušavam ljudima dati što više ”malih alata” i kroz zadatke koji se u prvi tren svakome učine besmislenima, na kraju dobiju neko novo znanje. Najveći kompliment mi je kada mi ljudi koji su završili moje radionice kažu da sada čitaju drugačije. Kad prepoznaju Johnnyja ili Mirka u nekoj knjizi koju čitaju, shvate kako ih je neprimjetno pisac namjerno odvukao u krivi smjer, kako je postigao humorni efekt…

Kako ste vi naučili pisati, jesu li isto postojale neke slične radionice?

– Kao i mnogi drugi, ja sam naučio pisati u školi. Nekako sam imao valjda nekog dara za to. Ali osnovni preduvjet za pisanje je čitanje, i nikad nećete moći išta suvislo napisati ako se prije toga niste ”ohoho” načitali. Ja sam gutao knjige u školi, a kasnije sam prilično mlad, s 20 godina, počeo raditi kao novinar. Tada sam imao jednog mentora, lektora u gradskoj rubrici ”Večernjaka” koji je skužio da ”taj klinac” koji radi te kratke tekstove na početku svoje možda novinarske karijere ima nekog dara, i on mi je davao osnovne savjete. Kad bi mi on taknuo tekst, svaki bi bio bolji. Kad bi mi netko drugi uređivao, bio bi ili jednak, ili – često – lošiji. Taj me čovjek naučio da razmišljam o riječima, a nakon toga je slijedio studij komparativne književnosti gdje se itekako čita i analizira. I, naravno, gomila prakse… A svejedno, do 40 se nisam uopće usudio upustiti u pisanje romana, ali kada sam krenuo, brzo su nastala tri.

Kakvi su dojmovi s FEN-a?

– Pravi je gušt doći sa Pričigina koji radim u Splitu, koji je ”impregniran pozitivom”, pozitivnim stavom publike i svih izvođača, na FEN gdje je na još manjem prostoru sa još više izvođača ta pozitiva još koncentriranija. Naravno da uživam, prvi put sam na festivalu, i zavidim organizatorima na uspjehu. Nismo ni mi dolje loši, ali ovo je meni doista prekrasno.

Davor Žic / PodUčkun.net
Foto: A. Saška Mutić

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net