Volosko: žalosna priča o starom bogatašu – 4.dio

admin 13 years ago Kronika

Za Liburnija.net piše dr.sc. Amir Muzur
Neposredno pod općinskom vijećnicom, nevidljiva s ceste, stoji vila porodice Mandić koja je Voloskom i Opatiji dala već tri generacije prominenata.
Ante Mandić (1871.-1959.), naručitelj vile, došao je u Volosko na nagovor Đure Červara. Pravnik i mason, tajnik Jugoslavenskog odbora s kontaktima u kasnijoj vladi Kraljevine Jugoslavije, Ante Mandić je 1943. pristupio NOB-i i postao potpredsjednikom ZAVNOH-a, a 1945., u očekivanju izbora, i jednim od tri regenta Jugoslavije.

Sin Ante Mandića i ruske diplomatkinje, Oleg (1906.-1979.), ostat će zapamćen kao pravnik, povjesničar i pisac (Od kulta lubanje do kršćanstva; Sociologija i dr.), a njegov, pak, sin, Oleg Mlađi (r. 1933.), kao pravnik, direktor Privrednog vjesnika i dječak koji je posljednji zatvorio vrata Auschwitza.
I tako stižemo do općinske vijećnice u kojoj Volosko predaje Opatiji vlast i teritorij. Dakako, nije tome uvijek bilo tako: bitno prije Opatije, Volosko je prošlo fazu naizgled nezaustavljivog uspona. Još 1791. dobilo je Volosko stalnog kapelana, 1814. osamostalila se župa Sv. Ane, 1819. naselje ima već 140 kuća i preko 750 stanovnika, 1827. Volosko je već središte novog kotara, 1838. probijena je priobalna cesta do Rijeke (prije se putovalo preko Kastva), rujna 1849. otvoren je poštanski ured, početkom 1850-ih i prva pučka škola. Paradoksalno, općinskim je sjedištem Volosko postalo mnogo kasnije nego kotarskim, tek 1850.

No, kako se već povijest zna poigrati s gradovima u usponu, tako je i priča o Voloskom pomalo otužna. Kao iz vrta dobroćudnog, sporog djedice, mladi su ambiciozni susjedi razgrabili u roku od nekoliko desetljeća sve bez truna kurtoazije i respekta: što nije k sebi privukla Rijeka s industrijom i lukom, otela je Opatija s lječilišnim turizmom.
Voloska brodogradnja, trgovina i uprava zašle su za horizont zajedno s XIX. stoljećem. Nakon životarenja u Općini “Volosko – Opatija,” formalnim se krajem zalaska računa 1931., kada je stare općine Volosko – Opatiju i Veprinac progutala nova Općina Opatija.
Dakako, postoji još jedan izlaz iz Voloskog, ali taj je rezerviran za one koji bivaju onuda iznešeni na tuđim rukama. Nedaleko Sv. Roka, s druge strane ceste, počivaju duše Vološćaka, Vološćica i svih onih koji su se takvima osjećali ili zatekli. U kratkoj ležernoj promenadi početnim, starijim, dijelom, tu srećemo sva ona imena koja smo sretali i u voloskoj povijesti. Gradonačelnika Agostina Raicicha (1816.-1901.), talijanaša i oca narodnjaka Augusta Rajčića (1868.-1936.), prvog opatijskog svjetovnog učitelja i zastupnika u Istarskom saboru. Gradonačelnika i još jednog narodnjaka, Andriju Stangera, gradonačelnika i još jednog talijanaša, Noèa Percicha (1874.-1951.). Gore, na uzvisini, separirane u obiteljskim tombama su tri generacije Schmidt-Zabiérowih, uključujući voloskog kotarskog glavara i koruškog zemaljskog predsjednika.

Susjedi su im i Minachovi, porodica koja je dala dugu vertikalu, od pomorskog kapetana i brodograditelja Ivana (1793.-1866.) iz Oprića, koji se 1813. priženio u volosku kuću Marije Rajčić, preko njihove djece, odvjetnika Girolama, trgovca i pomorca Giuseppea Francesca (među čijim će unucima biti i Franz Karl Lauffer, slikar i kontraadmiral k.u.k. mornarice), vlasnika vile na Črnikovici, Benedikta, pa onda i Adeline (1832.-1913.), pokopane u nedalekoj grobnici Del Mestrijevih. Muž Adeline Minach, naime, bio je Giuseppe Del Mestri (1808.-1866.) iz Cormònsa, koji je kao sudski namještenik službovao 1850.-1854. u Voloskom, kamo će se umirovljen i vratiti. Naslijedivši dvostrukom linijom popriličan kapital, a opet, nemajući ga kome ostaviti, njegova udovica Adelina postat će poznati kreditor opatijskog i voloskog poduzetništva (među ostalima i Kundića, graditelja Grand Hotela alias Continentala), a imetak će napokon prepisati Općini za ustanovljenje i izdržavanje bolnice i ubožnice. Sestra joj, Alojzija Gotthardy r. Minach optužit će volosko-opatijsku općinu za falsificiranje i iznuđivanje prema tome nevaljanog testamenta, ali će sud tužbu odbiti.

Na voloskom groblju ima mjesta i za supružnike Quitta, groficu Schwegel, Stirnove, Ivana Poščića i tolike druge koji su dijelove sebe ugrađivali u turističke ili političke početke.
Oni koji su za života stajali na suprotstavljenim barikadama, sada počivaju na par koraka jedni od drugih. Uopće se voloski mentalitet, za razliku od bezlično – servilnog opatijskog, odlikuje daleko većim temperamentom. Najveći talijanaši i najveći narodnjaci oduvijek su dolazili baš iz Voloskog, bilo da su maltretirali poštenu čeljad divljim fašističkim skvadrama ili pak, zadnjih godina, ganganjem Jure i Bobana.
Ovdje, u Voloskom, kuće su se Rajčića, Perčića i drugih unutar sebe dijelile na fanatike jedne ili druge strane, ostavljajući traga u ortografiji imena i uspomenama potomaka. Možda baš zbog te osvetničke militantnosti, najveći broj gradonačelnika Opatiji je nametalo Volosko, od stare generacije Raicicha, Stangera i Percicha, do najnovijih Ćikovića, Luttenbergera i Vlatkovića.
Moglo bi se reći da Volosko, za razliku od Opatije, nije propustilo stvoriti vlastiti identitet, da je znalo sačuvati okupljališta kakav je Surf, identificirati se s vlastitim klapama, društvima sportova na moru ili katoličkim bratstvima.
To je, svakako, dokaz da Volosko, unatoč svemu što je moralo pretrpjeti, ipak živi.

…priču o Voloskom donjeli smo u četiri nastavka, a ovo je ujedno i posljednji, a ako ste koji nastavak propustili, ne očajavajte – dovoljan je klik na jedan od dolje navedenih linkova za ponovno iščitavanje ovog zanimljivog feljtona…
Vezane vijesti:
Feljton: Priča o Voloskom
Volosko: žalosna priča o starom bogatašu – 1.dio
Volosko: žalosna priča o starom bogatašu – 2.dio
Volosko: žalosna priča o starom bogatašu – 3.dio

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net