ZVJEZDANA ČITANKA: PLUTON

admin 8 years ago Novosti

”Oko dvorca poče rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša, dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu se širila priča o lijepoj, usnuloj Trnoružici – tako nazvaše carevu kćer – pa su s vremena na vrijeme dolazili kraljevići i pokušavali se kroz trnje, probiti u dvorac…”

Dugi niz godina krčkalo se to u njemu. Najprije, onako na „tihoj vatri“ stvarajući duboko nezadovoljstvo u njemu. Kasnije, kao da je netko naglo pojačao vatru, jedva je zadržavao gorčinu u sebi. Dok napokon nije eksplodirao, dok gnjev nije u punom mlazu izletio iz njega, postavši opasnost za sve oko sebe. A nikada nije bio nasilan…uvijek je bio tako drag…tko bi rekao?

Pluton…

Planeta, još uvijek tako strana, tako daleka, nepoznata, baš kao i svijet koji živi duboko u nama, neistražen, nesvjestan. I čija vrata je mnogima od nas, nekako teško otvoriti. Hrabreći se, pokušavamo odškrinuti vrata, ali nas često uplaši mrak sa druge strane. I dok nam srce lupa ”kao ludo“, tješimo se da sa druge strane ionako nema ničega – osim tame. Koja je poput starog podruma, negdje duboko ispod zemlje, gdje ne dopire tračak Sunca. Poput ostave u koju bacamo svoja ne uvijek željena iskustva, razočarenja, strahove, sebe kakve ne želimo. Na čija vrata stavljamo lance i lokote da drugi ne bi vidjeli, da sebi ne moramo priznati…

Dok se podrum polako puni, vrata već pomalo popuštaju pod bremenom starih stvari , misli i događaja koje smo davno prevazišli, još uvijek ih se čvrsto držimo, jer nam kad- tad „mogu trebati“.

”Poslije dugo vremena dođe opet jedan kraljević u ovu zemlju, pa je čuo kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza njega nalazi dvorac, i u njemu već sto godina spava prelijepa careva kći Trnoružica, car i carica, i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda slušao da su mnogi kraljevići dolazili i pokušavali se probiti kroz trnje, ali da su ostajali visjeti na njemu. Tada mladić reče: Ja se ne bojim. Idem unutra vidjeti lijepu Trnoružicu.”

Tražeći od svijeta da se promijeni, umjesto da mi promijenimo svijet u sebi. Uzaludno se nadajući da će svijet postati bolji, drugačiji, humaniji…sa nama kakvi smo oduvijek bili. Sve promjene su u nama. Sve što možemo promijeniti smo – mi sami. Ako se usudimo zaviriti u mrak podruma. Ako ponesemo sa sobom svijetlo i osvijestimo sve kutke sebe, sve svoje dobre – i zašto ne? – sve svoje loše strane. Koje samo tako možemo pobijediti. Koje samo upoznavajući ih možemo svladati. Nerijetko uz bol i patnju. Nerijetko uz znoj i suze , ali tko je rekao da i to nije život?
Ali…

”Došao je naposljetku do one kule i otvorio vrata male sobe u kojoj je spavala Trnoružica. Bila je tako lijepa da nije mogao oči od nje odvojiti, pa se saže i poljubi je… I kad se svi probude započe svadba kraljevića i Trnoružice, pa su živjeli sretno do kraja svog života. ”
Trnoružica, Jacob i Wilhelm Grimm

Uspijemo li upoznati sebe, uspijemo li svladati trnje koje nosi svatko od nas u sebi , dobivamo – dar. Koji je vredniji od svih zemaljskih darova. Jer nudi snagu, nudi vjeru , nudi nadu –da tamo gdje je nekad raslo trnje- sada cvate cvijeće.

Ili barem tako govore bajke…

Za dodatne informacije javite se na mail adresu – djeniblazic5@gmail.com

Đenifer Blažić / PodUčkun.net
Foto: Igor Blagonić

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net