Tekst iz arhive. Stranice su u međuvremenu redizajnirane!
555 dana s crtom: SDP
Stara poslovica koja kaže kako vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada, izgleda da ne vrijedi za SDP.
Nasljednica Komunističke partije zadržala je prostore nekadašnje krovne ''boljševičke'' organizacije, dobar dio kadrova, crvenu boju amblema, ali što se ćudi tiče – ona se mijenja gotovo svakodnevno, ovisno o volji njenih čelnih ljudi…
Dobro, opatijski SDP nije baš u istom filmu kao ovaj državni, jer osnovan je tek sredinom devedesetih (ako se ne varam) i na ovom području krenuo je od nule, da bi stigao do zavidnih visina. Da, SDP Opatija danas uživa svoje dane ''ponosa i slave'' – imaju svog čovjeka na čelu grada, imaju glavnu riječ u Gradskom vijeću, imaju sve mogućnosti da pokažu koliko mogu. Ili koliko ne mogu. 
Za sad, čini se da je naglasak ipak na ovom drugom – nemoći. Nemoći da se odupru ucjenama svojih koalicijskih partnera, nemoći da se odupru željama svojih ''stranačkih gospodarstvenika'', nemoći da realiziraju ijedan veliki projekt koji su obećali u kampanji, jer privatna pumpa i rekonstruirana tržnica teško se mogu nazvati ozbiljnim kapitalnim projektima.
Danas SDP zna da su sve oči građana, oporbe i medija uprte upravo u njih – oni koji vode glavnu riječ u koaliciji, snosit će odgovornost za sve loše učinke, a njihovi partneri lako će naći načina da podijele zasluge za sve ono što bude napravljeno dobro i tako naplate čitavo vrijeme koje su morali provesti ''cito'' dok je govorio Ivo Dujmić. 
Upravo zbog spoznaje da sve ovisi o njima i njihovoj uspješnosti, opatijski SDP-ovci, čini se, upadaju u sve veću nervozu. Najbolje se to ocrtava na primjeru gradonačelnika Dujmića, koji se u nekoliko dana prije Nove godine, uspio posvađati sa gotovo svim oporbenim vijećnicima, i to sa svakim ponaosob.
Imperativ uspjeha gadna je stvar – nakon prvih poraza, on traži sve veće uloge kako bi u konačnici igrač ostao na pozitivnoj nuli. Tako je stvar krenula i kod aktualne vlasti – s prvim javnim kritikama njihova rada, oni su najavljivali sve veće projekte u sve kraćim rokovima.
Nije bilo dovoljno tek ofarbati mrkat – do kraja mandata Dujmić si je na grbaču natovario obavezu da dovrši sportsku dvoranu i Dom umjetnosti, proda teren za garažu na tržnici, natkrije Ljetnu, smanji prireze i cijenu parkinga, izgradi nekoliko novih parkirališta u Gradu, obnovi Brituh i Dom Liburniju… I sve to s nikad manjim proračunom. 
Okej, reći ćete, nije SDP samo Ivo Dujmić. Uostalom, nije on više niti njihov predsjednik. A tko nam još u SDP-u preostaje? Novi predsjednik Viktor Peršić amenovan je ili od Dujmića ili od nekog iz viših slojeva stranačke stratosfere – na unutarstranačkim izborima nije imao protivnika ne zato što su svi smatrali da je on savršen kandidat, nego zato što se nitko nije htio zamjeriti vrhu stranke. A nisu ni imali razloga – nije da predsjednik stranke ima neku slobodu autonomnog djelovanja…
I ostale stranačke uzdanice primirile su se, pa se tako ni nekad entuzijastični Fernando Kirigin više javno ne hvali projektom sportske dvorane, jer i sam zna da taj projekt ne ovisi o njemu, nego o ''volji Gospodinovoj''…
Iako ''službeno'' ateisti, SDP-ovci danas vjeruju u jednog boga… A bogovi ne trpe konkurenciju.
Davor Žic / Liburnija.net
Vezane vijesti: