Ante Mandić – Jedini Opatijac na čelu države (prvi dio): Opatijska advokatura i Jugoslavenski odbor

admin 6 years ago Novosti

Veliki skup posvećen dr. Anti Mandiću, jednom od najvažnijih Opatijaca u suvremenoj hrvatskoj povijesti, održat će se u Vili Antonio u utorak 14. studenog u 17 sati. Tom prigodom, uz obilježavanje godišnjice Mandićeve smrti, održat će se i prezentacije knjige „Dnevnički zapisi dr. Ante Mandića“ i zbornika sa znanstvenog skupa „Mandići – obitelj koja je obilježila jedno povijesno razdoblje“. Tim povodom, kroz nekoliko ključnih epizoda iz njegova života, prisjećamo se značaja Ante Mandića.

Opatija – Ante Mandić (Trst, 1881. – Lovran, 1959.) svakako je jedna od najutjecajnijih figura koju je liburnijski kraj ikada posudio politici: odvjetnik iz poznate narodnjačke obitelji, koji se početkom XX. stoljeća skrasio u Opatiji, bio je za I. Svjetskog rata među čelnicima Jugoslavenskog odbora, u razdoblju 1943.-1945. opatijskog NOO-a, istarske NOF-e, ZAVNOH-a i AVNOJ-a, a tijekom 1945. i jednim od trojice regenata koji su prethodili Titovom preuzimanju vlasti, naveo je Amir Muzur u radu „Ante Mandić: što o njemu znamo i što bismo morali znati“ koji „nastoji razmotriti značaj koji je Ante Mandić imao za povijest Opatije, Istre, Hrvatske, Jugoslavije, pa i dobrog dijela Europe, kao građanski političar velikog formata“.

Ukratko je Muzur naveo tri „karijere“ poznatog Opatijca – predratnu advokaturu, partizanski put okrunjen kratkotrajnom „Slobodnom republikom Opatijom“ (https://poduckun.net/sjecanje-na-opatijske-septembarske-dane-1943/) te poslijeratnu ulogu Kraljevskog namjesnika (https://poduckun.net/opatijac-u-beogradu-kako-su-rani-dani-jugoslavije-opisani-u-pismima-kraljevskog-namjesnika-ante-mandica/), odnosno faktičnog prvog čovjeka cijele Jugoslavije. To su otprilike smjernice i trodijelnog feljtona koji će se baviti „likom i djelom“ opatijskog odvjetnika i političara, a kojeg ćemo objavljivati u narednim danima.

Ante Mandić rođen je u Trstu, 2. lipnja 1881. godine u obitelji matuljskog liječnika i javnog djelatnika Frane Mandića i talijanske pjevačice Mariette de Pickel, kao najstarije od petero djece. O prilici da se „zarazi“ javnim aktivizmom svjedoči i činjenica da je s obitelji živio i Franin brat Matko Mandić, istaknuti istarski preporoditelj koji je s Matkom Laginjom i Vjekoslavom Spinčićem činio „kastavski trolist“. U Trstu je završio i osnovnu školu, gimnazijsko obrazovanje stjecao u Trstu, Zagrebu i Sušaku, a studij prava pohađao u Beču i Grazu gdje je i doktorirao.

Kako navodi Muzur, „ne po volji roditelja, oženio je Olgu Nikolajevnu Stepenko, kćer državnog savjetnika u Kijevu, koja je radila u tršćanskom ruskom konzulatu. Oženio ju je u Rusiji, kamo ju je išao samo posjetiti, potplativši svećenika i studente da mu budu svjedoci“.

Svoju advokatsku karijeru započeo je u Trstu, najprije radeći u uredu Gregorina i Slavika, a nakon što je pri Zemaljskom sudu u Trstu vodio parnice opatijskog odvjetnika Đure Červara, kao zahvalu dobio je priliku za zaposlenje u Opatiji i osiguran stan. Nije se kod Červara dugo zadržao, preselivši nakon jedne svađe s naglim odvjetnikom u Lovran, kod Dragutina Lukeža, ali je u opatijskom uredu upoznao Uliksa Stangera s kojim je kasnije osnovao partnerstvo. Od 1911. godine Mandić je vodio vlastitu advokatsku psiarnicu u Opatiji, vrlo brzo stvorivši dobru reputaciju i proširivši posao zaposlivši trojicu sudskih vježbenika i nekoliko pisara.

– Najveći spor, točnije 47 pojedinačnih sporova, vodio je protiv igračnice u Opatiji koja je bila eksponentom različitih dioničkih društava. Sporove, uključujući i kaznenu prijavu za nedozvoljeno „hazardiranje“ bi, po svoj prilici, bio izgubio zbog vrlo utjecajnih protivnika, ali mu je pomogao Frano Supilo za koga je povremeno utjerivao dug od pretplatnika Riječkog novog lista. Zahvaljujući seriji članaka u tisku, Supulu je uspjelo toliko pritisnuti aristokratsko-bankarski lobi („kazinaši“) da je Mandić u proljeće 1914. godine uspio sklopiti nagodbu koja priznaje sva potraživanja njegovih klijenata, piše Muzur u svome radu.

Paralelno s uspješnom advokatskom karijerom, Ante Mandić gradio je i onu političku, angažiravši se vrlo rano u zaštiti radničkih prava. Još dok je radio u Trstu, početkom 20. stoljeća, pomagao je bratu Josipu u organiziranju socijalističkog pokreta radnika Istre, a u vrijeme rata između Rusije i Japana analizirao je ratna izvješća i pisao članke za Edinost. Za političku krizu koja je izazvala Prvi svjetski rat saznao je prije izbijanja nemira od utjecajnih austrijskih i ruskih dužnosnika s kojima je održavao dobre veze, a svoja je saznanja prenio i Anti Trumbiću te u srpnju 1914. godine – nakon zaključenja spora s „kazinašima“ – otputovao u Rusiju na imanje ženina ujaka. Nakon vijesti o austrijskom ultimatumu Srbiji, koji je potaknuo rat što će doskora uključiti čitav svijet, prešao je tastu u Kijev gdje uspjeva izbjeći deportaciju austrijskih državljana.

Kako ističe Muzur, 1. svibnja 1915. godine, tjedan dana nakon potpisa Londonskog sporazuma s Italijom, u Parizu su emigranti južnoslavenskih zemalja formirali Jugoslavenski odbor. Istoga je ljeta u prvi sastav, koji je uključivao Trumbića, Meštrovića, Supila i druge, uključen i Ante Mandić, koji doskora preuzima vođenje ureda u Petrogradu. Mandić je često odlazio u rusku Dumu i pokušavao za „jugoslavensku stvar“ pridobiti kako zastupnike, tako i novine, držeći predavanja u klubovima. Nakon Februarske revolucije Mandić je bio prvi stranac koji je čestitao Miljukovu, novom ministru vanjskih poslova Rusije, a to je rezultiralo time da se u Deklaraciji o ratnim ciljevima Rusije iz ožujka 1917. godine prvi puta jedna sila založila za „solidno organiziranu Jugoslaviju“.

– Od ljeta 1917. godine preuzeo je vođenje središnjeg ureda Jugoslavenskog odbora u Londonu, a nakon kratke epizode u Zagrebu 1919. godine predsjedava Jugoslavensko-češkom ligom i sudjeluje u projektu utemeljenja „Male antante“ u Pragu. No, razočaran karađorđevićevskim zanemarivanjem istarskog pitanja, vraća se 1921. godine u Opatiju pod talijanskom upravom i, unatoč pritiscima, uspjeva ovdje održati odvjetničku praksu (najprije s Uliksom Stangerom, a od 1929. godine sam), navodi Muzur u svome radu.

Međuratne godine posvetio je Mandić prvenstveno svom odvjetničkom radu, no nije zamro njegov politički duh, koji će ga pred ratna zbivanja kasnih tridesetih godina, a osobito nakon završetka Drugog svjetskog rata prometnuti u jednu od ključnih figura bivše države. S tim će se dijelom Mandićeva života baviti sljedeći nastavci ovog feljtona.

Davor Žic / PodUčkun.net

Ovo je arhivski članak. Stranice su u međuvremenu redizajnirane.

Kreni od početne stranice - Poduckun.net